Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Kad se u Tihovu nađosmo, već se poče razgarati ljeto. Škola se uzdizala sred goleti i do
prvog hlada pô ure puta. A i kad bi tamo došli, vrvjeli po starim raspucanim hrastovima
mravi i gusjenice, a uzduhom se rojile mušice i svakojake muhe. Ustajala voda krila se
po dubokim, zaključanim bunarima, pa je ljeti kad bi se kamenje usijalo a uzduh počeo
da titra i davi, napadao na mene čudan nemir, strah i jaka želja za zelenilom i živom
vodom. Bakota je bio mirniji, jer se u Primorju svikao i kršu i sunčanom žaru pa samo
kadikad spominjao svoj gradić i daleko more.
A do zelenila i žive vode bilo mnogo hoda. No kad su zaređali plameni srpanjski dani pa
izgorili i ono malo trave u kamenim škrapama, dali bismo se ranim jutrom na put. Išli
smo na Pojila u dalekom polju gdje su seljaci s Podova napajali stoku i gdje su pralje u
vodi brčkale cijeli dan. A Podovima zvahu sva sela rastresena po kamenim ravnima s
desne strane polja i rijeke.
Do toga su se polja morale prebrditi dvije kamene kose, no kad bismo sašli u polje, činjaše
se kao da dođosmo iz bolesti u zdravlje, te sam više stola objesio tablicu s Muhamedovom
rečenicom: »Tri stvari vesele srce čovječje: voda, zelenilo i lijep obraz.« A Petar
učini to isto, pak ih držasmo na zidu sve dok ih ne zagadiše muhe.
Čim bi prešli zadnji kameni brijeg, ušli bi u sjenate šumice svakojakih drveta; malo niže
ledinice bez kamenja, a onda njive i puste i lijepe, sa mekim poljskim stazama, kroz zlatno
šuštavo klasje ili među sočnim stabljikama visokoga kukuruza. Još niže ravne livade i
tihi kolovozi, sve omekšano vlagom, pa bi onda još jače zamrzili ljuti kamen i očajnička
stabla u našoj pustari.
A kod Pojila, na rijeci, jedva se dalo i zamisliti ono prokleto stijenje. Tu silazilo s Podova
svakojake čeljadi, dakako, no bilo i onih što ljetovali u polju: krčmar u sjenici što bi je
napravio za kosce, dva općinska poljara, kovač sa malim vignjem i Guslar, čovjek naoko
bez posla.
Od sjenice se vidjela na tome mjestu prilično široka i bistra no plitka Cetina i uvijek kogod
na njoj: sad čobani, sad vodarice ili pralje; a i ribari, s jedne ili s druge strane, lagano
hodili s dugim trstikama u ruci.
Odavle ne bismo s mržnjom gledali visoke i bijele gomile oblaka: tamo, nad našom kamenom
pustinjom, javljali su da još zadugo neće biti kiše, a ovdje krasili tamnomodro
nebo. A osobito onog ljeta ređali se na Pojilima lijepi dani i još krasnije večeri.
Malo niže, gdje se rijeka suzila, bio prijevoz kuda se išlo u manastir i uopće na drugu
stranu. Toga ljeta talijanski majstori popravljali crkvu i stari manastir te dolazili na Pojila
malone svake večeri da se livadama prošeću i okrijepe u krčmarevoj sjenici. Među njima
bilo i ženskih: njihova poglavice žena i kći, te ženina najmlađa sestra.
Očaralo nas njihovo pjevanje i za cijela dva mjeseca ne propustismo ni jednog popodneva
da ne siđemo k Pojilima, a kadikad bi i prenoćili u daščari za krčmom. Bio sam tada i
radostan i bez brige pa nisam mogao slutiti ni izdaleka da će mi kasnije, radi Pojila, navirati
u oči suze.
II.
Jednom, pred večer, ležali smo na kupu sijena nedaleko od Pojila. Bijaše vrijeme da se
dignemo, ali nas neki slatki umor još držao na stogu gdje smo se šapatom razgovarali.
85