Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
su pune dvije godine krili hanumu paše Atlage. Kad su Turci saznali gdje je, iza duga
puškaranja natrpaju u zjalo pećine mnogo suharaka i užegu. Tu se uguše i hanuma i
hajduci, a čobani pripovijedaju kako ondje vire iz zemlje njihovi kosturi. Voljeli su izginuti
nego se predati živi i osramotiti navijeke. A u onom grmlju zaklali su hajduci Petrašina
Durbabu što ih je odao Turcima za kesu cekina. Glavu mu na kocu po selima nosali
neka se znade šta čeka izdajicu... Sa onog kuka strmoglavila se mlada Đurđica kad je za
nedraga htjedoše udati a ljubila junaka Momčila. Niko ni sad ne razumije kako se, bježeći,
mogla popeti uz onako strmu klisuru. Tu je odmah, ispod kuka, i njezin grob na kom
se može naći mnogo mirisnih ljubica, dok svuda u klancu leži snijeg. Bit će tako radi
djevojačke vjernosti i ljepote... Pa sve tako s jedne okuči na drugu...
Penjasmo se uzbrdo, pa mogoh sva mjestašca potanko razgledati, u čudu kako se ondje
moglo desiti toliko krvavih zgoda kad ni kuće a kamoli naselja. No ipak, na nekim mjestima
gdje su bregovi bili niži, vidio bih pokoji čovječji lik da se ocrtava prema nebu ili se
miče po ledini s dugačkom puškom o ramenu: valjda čobanin ili gorski hajduk, u blizini
turskih čardaka. A na takvim položajima gdje se brda nizila, ugledao bih plavičaste hrbate
dalekih planina s oštrim vrhuncima podobnim čeljusti divlje zvijeri.
Onda smo opet zašli u dno klanca gdje su se brda stješnjavala i mračila prolaz, pa se
teško razabiralo što je velik, taman grm a što zjalo pećine. Baš tu, na lijevoj strani, među
dva strma i gotovo crna obronka uvalila se dražica, a više nje nešto se prema onome
tamnilu bijelilo kao grude snijega. Kočijaš Ile pokaza bičem na bijele točkice i progovori:
- Ovo je bogati komšiluk Crnogorčevića; osim drugoga, imadu pet hiljada ovaca i nešto
manje koza. Ondje se rodio naš stari iguman Samuil i živio sve do četrnaeste godine.
Sada sam bolje razumio vjerovanje, priče i svu dušu starca Samuila te da ne može biti
drugojačiji nego što jest. Zamišljajući ga čobančetom, poželim da bih izbliza vidio njegovu
kuću i čitavo naselje koje sunce i usred ljeta obasjava nakratko, ali se u onaj mah nije
moglo. Pomišljao sam i to kako je u Samuilovoj kući i zimi toplo kod goleme vatre na
starom ognjištu što je čulo bezbroj pjesama i priča koje tvrdnu ali i uzdižu srca. Pa i to da
je kuća svega puna, te kako bi se obeselili i užurbali noseći ponude onome što kaže da s
njihovim Samuilom druguje. Znao sam jer vidjeh da je tako u svakom gorskom naselju
gdje domaćin, gologlav, časti pohodnika svim što bude u kući, a nevjeste klanjaju se i
ruku ljube. Zato sam se i obazirao na taj bijeli komšiluk u tamnoj dražici sve dok mi ga
ne zakriše bregovi.
Na vrhu povišeg zaokreta stadosmo da se odmore konji, a odatle, iako nejasno, ugledamo
što je na stazi pred nama a što iza nas. U nekim razmacima ugledamo hrpice čeljadi
kako idu pješice, a onda i troja kola. Bez sumnje to su išli k vrelu, a Ile reče kako s druge
strane, jednako strmim putanjama, gamiže više svijeta nego odovud gdje su naselja rjeđa.
Klanac se lagano uzio, a desno i lijevo postajalo drugojačije. Bregovi ne bijahu kameni,
pa, mjesto svakojakih drveta i grmlja, uzrastoše same jele: stare visoke i sve gušće, pa se
činjaše kao da se vozimo među dva zida. Najčudnije bilo mi što su tu i tamo virile hridi
ne kao prije crnkaste ili sive: bijahu crvenkaste, živo se ističući u tamnim jelama. Najedared
Ile zazviždi, a konji stadoše. Onda skoči na put i kraj njega stade nešto tražiti. Zamalo
se vrati sa šest kamenova nešto manjih od šake. Veće strpa u kamparan, a manje pruži
meni, tako da mi se njegovo lice učini zabrinuto. Vrlo se začudim, no ipak uzeh:
- Pa što ću od ovoga? - zapitam.
- Služit će kod mosta u Crvenim jarugama. Samo ti uzmi!
- A zašto nam trebaju? Ili se moramo od koga braniti?
187