Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
moru bio jedini put. Nadaleko ni selašca, već guste šume, pa velika pustoš čeljadi, a
osobito noću i zimi.
Te se četice vremenom prorijedile, a u šumicama i dôcima sagradila se i pokoja kućica,
no ipak bi se svaki čas čulo da je orobljen koji prolaznik. A osobito u Krstaticama, gdje je
dolina bila najuža, a šuma uz strminu najgušća.
Krstaticama se to mjesto zvalo, što je tuda i sad posađeno mnogo kamenih krstova kao
spomen ondje poginulim ljudima.
Tada se pročuje kako je Tane Miokovac iz sela Vranovca od hajduka obranio nekoga
kuma svoga, Bošnjaka, i petoricu ih natjerao u bijeg. Zatim, kako mu više puta smisliše
osvetu i stupicu postaviše, no sveđer uzalud - i kako ga se napokon počeše bojati zbog
domišljatosti i srčanosti njegove.
Iznenada pozove ga okružni kapetan, koga su tada zvali cirkulom, i stane ga nagovarati
da bi u Krstaticama sagradio kuću za utočište i obranu putnika, ili makar za to da onaj
klanac ne bude tako pust.
I zbilja uz neku pripomoć sagradi on tu kulu sa puškarnicama po iznesenim uglima, s
visokom dvostrukom avlijom i dubokim podrumom koji je služio ne samo kao spremište
za hranu i piće, već i kao tamnica gdje bi se zatvarali ulovljeni razbojnici ili druga nepokorna
čeljad. U isto doba postade Tane i serdar nad rondarima čitavog onog okružja, što u
ono doba bijaše ne samo velika čast, nego i moć.
Tane je imao sestru i brata koji se nije nikada ženio, jer bijaše gluh i nijem, pa strašno
žestok i zao. Samo da mu se tkogod nasmije kad zaurla, Petraš Miokovac odmah vadi
kuburu ili handžar pa srće, da ih je i dvadeset protiv njega.
No tada bijahu još dosta siromašni te sestru udadoše ondje blizu za čovjeka prema mirazu
njezinu. Ali kasnije, rekao bi, obogatiše naglo, da se nije pravo znalo ni kada ni kako.
Samo se vidjelo da mnogi trgovci noćuju u kuli pa da ih gore ili dolje isprate, a potužio
se nije nitko, već se čule same hvale. Jedino se govorilo da bogati bosanski beg, noseći iz
Primorja pola bisaga dukata, ostavi ih u Tane, jer se pročula u planini neka nova hajdučka
četa. Ali istu noć i pogibe u Prologu, pa se nitko od njegovih više i ne prijavi.
Tako Tane postade vladar ne samo cijele one doline, već i sviju sela naokolo, a bijaše tako
i onda kad posve nestade hajdukovanja i četnika, serdara i rondara: iz Krstatica gospodovaše
nadaleko, i nitko mu se ne smjede usprotiviti.
Kad nastadoše mirna vremena, namjesti Tane u kuli krčmu i postavi vjerna momka da se
time bavi, a zato, da se ne reče kako postade običan krčmar, već ostade što i prije bješe:
čuvar doline i zaštitnik putnika. Radi toga zadrža i sve pređašnje navike, da tako zadrži i
dosadašnju vlast, bez koje ne bi imala nikakva smisla ni njegova ograđena kula, a još
manje duboka tamnica.
Ali Miokovci ne bijahu tako bogati kako se mislilo, jer nitko od braće nije radio ništa, a
htjedoše živjeti kao i onda kad se moglo na lak način pribaviti novaca.
Krčma u kuli bijaše im sve, a očinsko je imanjce bilo tako napušteno i zabitno da ga se
malone i sjećali nijesu. Ali se zato ne imadoše ni starati za koga već za nećake i tu svoju
Petricu, da je dobro udadu. To im pak bijaše lako kod njihova dobroga glasa i opreme,
što joj namisliše pripraviti, a osobito sjajnog đerdana, najočitijeg znaka imućstva i odličja,
koje prelazi sa koljena na koljeno. A još onakav đerdan, kakav Tane mišljaše skovati Petrici,
bijaše dostojan njihova glasa te najbolje jamstvo za dobru udaju, i to ne samo njojzi,
već i njezinoj kćeri, ako je bude imala.
109