Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
VI.
I od toga dana nije se nikad pravo znalo za Salka, kao ni za Rašičina vranca koga je također
nestalo one noći.
Istina, jedni su pripovijedali da ga vidješe trčati na konju u polju pak da je mršav i crn -
no drugi su govorili da je tada bio u nekim dalekim selima, bez vranca, ali su ga sreli da
mu nosi bisage pune zobi. Neki su pače kazivali da su ga viđali po noći oko kuće Martine
i očeve kule - a varošani su pripovijedali da je u isto doba bio na trkalištu alke i da je
skakao tamo-amo s nekakim kopljem u ruci.
Zato se nije vjerovalo nikome, i nije se mogla doznati prava istina.
Mnogi su govorili i to da je Salko već umro ili se ubio negdje pa se povukodlačio, jer
drukčije ne bi mogao biti u isto doba na više mjesta.
I tako se kroz nekoliko dana nije zborilo ni o čem drugom već o Salku Crnošiji, a osobito
u Begluku.
A kad se Rašica i Marta vjenčaše, a Salka svejedno nije bilo, uzbudilo se čitavo selo. Stadoše
ga tražiti svukuda, ali ga ne nađoše.
Tražili ga po rupama i jarugama, u rijeci i planini, ali utaman. Sve se užurbalo, a samo
Rašica, Marta i Stana muče. Lica su im požutjela i posivjela od tajne muke, ali kao da su
im zapečaćena usta: svejednako muče ili vele da ne znadu za nj.
Iz početka se tajno šaptalo i dogovaralo, no onda stadoše govoriti naglas da nije kriv
nitko drugi do vještice Stane. Ta ona je imala i zašto maknuti Salka, jer kako se inače
moglo dogoditi čudo da stari Rašica uzme njezinu Martu? Znali su i to da je pred toliko
godina Rašica imao vjenčati baš Stanu - a i drugih su stvari nabrajali pak se napokon
složiše u tome da Stana mora znati za Salka i nitko drugi.
A najviše se uzbunili od vjenčane noći Rašičine. Tu je noć po selu nešto trčalo i urlikalo
tako strašno, pa nitko nije smio poviriti da vidi što je to. Kroza svu grmljavinu, pljusak i
huku oluje sa zapada moglo se čuti urlikanje i trka konja malone cijele te svadbene noći
Martine. Ali ona vika bijaše tako slična čovječjem glasu da su Beglučani stalno vjerovali
kako se Salko povukodlačio i sada trče na vrancu i plaši mirne ljude.
- No tko ga je ubio i radi česa? Pa zašto Rašica ne traži ni Salka ni vranca, a Stana više i
ne izlazi iz kuće?
Srčaniji su obilazili oružani oko kule Rašičine i Stanine kuće ne bi li opazili što, ali ne
ugledaše čemu se nadali.
No jedne su noći vidjeli kako je neka podoba, nakićena čudno, hodala pred vratima Staninim,
a zatim su čuli kako je nešto prasnulo i zaškrinulo. Ali se približiti ne usudiše, već
su potezali jedan drugoga za rukav i ježurili se gledajući izdaleka kako se iz kuće Stanine
vije gust dim u to neobično doba.
- A zašto je bio taj dim i taj prasak u muklo doba noći, pak ta prikaza ispred vještičine
kuće? - pitali u rano jutro po selu jedni druge - i začas se na Podiću sakupilo mnoštvo
Beglučana. A to je bila neka velika ledina na povišem mjestu, a usred sela, gdje se o Božiću
igralo kolo pa i u svim većim prigodama sakupljali se na dogovor.
74