Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
a sa moje do tri drugarice,
dok su moje oči iskapale,
sve pletući od zlata košulju.
Mislila sam ljubiti junaka,
u košulji od samoga zlata,
a vi danas dadoste drugome!
Đurica naglo prekide pjesmu i pogleda u čudu Petricu, jer je s njezine strane dopro čudnovat
piskut. Tamo pogledaše i svi ostali i ugledaše kako Petrica suze briše, glave obrnute
od njih. Ali nitko da je djevojku štogod zapitao, već i sami nekako zamišljeno prihvatiše
vino da se napiju. I odmah zatim Tane i Lujak podciknuše te zaojkaše grleći jedan
drugoga.
... Mjesec bijaše već preplavio cijelo nebo, pa i on naginjaše brzo k Vučjoj Glavici, kad se
je društvo spremalo na odlazak.
Orlić i Petrica opraštali se pred kućom držeći jedno drugo za ruke i gledajući se u lica
osvijetljena tihim mjesečevim svjetlom.
- Čuješ li nešto iz dubrave? - upita Petrica uzdignute glave i ustavljajući brzi svoj dah.
- Ja ne čujem, već kako vam srce kuca - reče joj Orlić tiho i nagne se da je poljubi.
- No ipak, kao da netko dipli! Poslušaj malo...
- Kakve diple u ovo doba!... Hoćemo li se, dakle, poljubiti?
- A eto hoću - rekne Petrica i pruži mu svoje rumene usne, ali uhom naperenim prema
dubravi, jer joj se ipak činilo da netko tamo dipli.
V.
Od toga dana dolažaše Jurica u Petričinu kuću češće nego prije, i to samo večerom, no
vrlo često bijaše s Tanom u njegovoj kuli kraj velikog puta, gdje bi vodili duge i mudre
razgovore. Tom cestom ganjaše sve veću trgovinu svoju: volove, ovnove i drugu stoku sa
jednih pazara na druge. Blago se počelo prodavati vrlo skupo, jer baš toga ljeta iđaše
selima silna vojska nekamo u Bosnu i trebaše ga jako mnogo.
Htjeli su prodati i Petričinu kravu, ali ona ne htjede o tom ni da čuje; tako je vodila svakog
dana po dubravi kao i prije, gdje bi se razgovarala s Boškom, a najradije o đerdanu i
svojoj udaji. Ti im sastanci trebali sve više otkad saznadoše da se brzo moraju rastati i
prekinuti svoje djetinjsko drugovanje. A govorila mu o tome, što joj godilo, da je Boško
tada bio zamišljen i tužan, premda su za tih razgovora i njoj samoj dolazile suze na oči.
- I ti ćeš biti u mojim svatovima, Boško! - rekla bi mu ona kao da ga tješi.
- Nikako ne mogu... ja ću taj dan k svojoj kumi u Potprag - govorio on mrko, praveći
nožem duboke zareze na svom štapu.
Tako besjeđaše, ali ni sam nije vjerovao u tu svadbu, a najmanje onda kad bi vidio Petricu
da se smije.
Ali ipak dođe večer određena za prošnju, kada utanačiše i dan vjenčanja, za jesen, po
Maloj gospi. Pa ni za vrijeme prosidbe ne bijaše Boška blizu, premda ga je Petrica tražila
118