Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- Stana vještica... Marta i Rašica harambaša... - odgovarali Beglučani.
Pa čudna povijest njihove ljubavi u još čudnijem obliku pričala se na brzu ruku i dobacivala
od jednih k drugima. Tako je postajala sve zamršenija i sve sličnija pričama o zlim
vilama i vukodlacima, o začaranim dvorima i momcima okamenjenim.
Rekao bih da su od silna sunčana žara uzavreli svi moždani, jer su neki suhim a neki
zapjenjenim ustima, hrapavim i isprekidanim glasovima kazivali mutnu i nerazumljivu
priču o ludilu i ljubavi pa o junaštvu i ljepoti.
A sad, među tim suludim i bijesnim hrpama, nije bilo Salka ni Stane, ni Rašice ni Marte -
ali i sama imena njihova drmala su dušama i oživljavala ih kao udarci bure u sparini.
Kad se čulo za Salkovu ljubav i za njegovo lutanje pa da ne čini nikome štete, pustiše ga
iz pritvora i rekoše: »Neka ide u miru Božjem - ta ionako ne čini ništa zlo.«
Salko nastavi lutati svuda, ali se nije svraćao u Begluk. A gdje bi god stigao, pripovijedao
je veselo kako će vjenčati maćehu svoju kad mu umre otac i kad dobije alku.
Zato ga i nijesu više zvali »ludi Salko«, već »Salko alkar«.
Savremenik, 1908.
83