Dinko Å imunoviÄ
Dinko Å imunoviÄ
Dinko Å imunoviÄ
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
<strong>Dinko</strong> Šimunović: Izabrane pripovijesti<br />
Odmah pomislim da starac mudruje, no brzo uvidim da je onim riječima uzrok posve<br />
drugi:<br />
- Isto su me pitali žandari, i to ne jedanput! - nadoda i pogleda me gotovo dušmanski.<br />
- A što im treba znati, čiji su golubovi? Ta barem se na njih dosada nije davao porez!<br />
- To mogu biti golubovi poštari! - vele. - No kako golubovi mogu nositi poštu?... Ja to ne<br />
razumijem! Učini molbu, vele, ili ih moraš poubijati sve do cigloga. Molbu ne znam pisati,<br />
a jedan u gradu, što zna, pita što za bule, a što za ruke trista kruna!... Sve da imam<br />
toliko, zašto bih trošio?... Ili su golubovi moji? Sami dolaze, sami odlijeću kao i sve drugo<br />
što ima krila!<br />
Općinski tajnik šutio smiješeći se žestini starčevoj, no sad ne mogaše da pretrpi i ne pokaže<br />
kako je i on dio vlasti:<br />
- Bit će - usklikne - ali, zakon je zakon! I mi smo na općini primili takovu naredbu, pa ih<br />
moraš pobiti.<br />
Na ove riječi starac se još više razgoropadi i poče sipati kao gràd:<br />
- A, gospodine, kako da ih pobijem? Zar kamenicama ili štapom?... Čujte: puške ne smijem<br />
držati bez dozvole, to jest, opet moram trošiti za bule i za molbu. Sve moje stare puške<br />
odnijeli su još preko rata, a sad bi trebalo kupiti novu!... Kažete: zakon! Ali, isto tako<br />
može doći naredba da na mojoj kući ne smije biti ni lastavica, jer su i one... poštarice! A<br />
kako da im zabranim?... Sada ih nema, no ljeti bude ih sva sila!<br />
Tada se opet javi moj drug i zapita Jakova:<br />
- Dakle, golubovi nijesu tvoji?... Onda ih mogu poubijati, pak te neće dalje mučiti ni žandari<br />
ni zakon.<br />
- Golubovi su Božji! - ponovi Desnica i odmahne rukom baš kao da je htio reći: - Eto, čini<br />
što hoćeš!<br />
Mećava još uvijek sipala, a golubovi i dalje motali se pred kućom kao da ne znadu što će.<br />
Viktor se hitno opasa ćemerom s dvostrukim redom patrona, uzme dvocijevku i torbu te<br />
poskoči u snijeg.<br />
Odmah zatim stadoše grmjeti hici, brzo i sve brže, a naš domaćin podsticao na ognjištu<br />
glavnje kao da se njega ona pucnjava ne tiče. Doduše, lice mu bilo namršteno, i ruke<br />
drhtale, ali ne progovori, pa se čulo jedino njegovo teško disanje. Pucatanja se časom<br />
približavala, a časom daljila, kako je Viktor trčao za golubovima, te što je glasove donosio<br />
ili dušio vjetar. Kadikad bi pucatanja za duže vrijeme prestala, jer bit će da je naš<br />
lovac u snijegu tražio postrijeljane golubove: tada bismo čuli samo zujanje mećave i pred<br />
sobom cviljenje drva na ognju.<br />
- Bum!... Bum, bum!... Bum! - opet se javila dvocijevka, te iznova pogledam u starog<br />
Jakova. Izražaj njegova lica silno me začudi: mišići se trzali, i kao da je u žilama nestalo<br />
posljednjeg tračka krvi, a mutne oči tek što ne proliju suze.<br />
Razumio sam što bijahu starcu golubovi u onoj samoći, no ipak sam šutio ne znajući<br />
kako da ga utješim. Ražalosti me izražaj patnje i ukorni mu pogled, te sam htio opravdati<br />
i druga i sebe:<br />
- Ti nam reče da su golubovi ničiji, pa je Viktor mislio da će te osloboditi velike brige ako<br />
ih postrijelja.<br />
- Istina, tako sam rekao, no sad mi se čini da su bili moji! - odgovori starac i poče se ljuljati<br />
na svome išaranom stolčiću baš onako kao što se njišu seljakinje tugujući šutke uz<br />
mrtvaca.<br />
167
Change language