Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- O tome, gospodaru, nema govora! Po ovakom Božjem vremenu neće se nitko kupati ni
skakati kroz plamen. A sâm Bog zna gdje se toliki zakloniše, pa jesu li i živi!
Nismo dugo u polusnu kutrili kad nas prenu topot naših konja i tužno rzanje, pa se,
začuđeni, uspravimo. Obazremo se tamo i amo, a kad smo pogledali k vratima pećine,
spazimo dva svijetla, žutozelena oka što su požudno gledala iz tame. Možda bijaše vuk
ili koja druga zvijer što je tražila sklonište. A kad smo viknuli, onih žarkih očiju nestade,
a konji se umiriše. Ipak smo zaspali, a ja i u polusnu mišljah o Samuilu, o mogili i svim
drugim čudesima što sam ih u tome klancu vidio.
Omotam se preko ušiju da ne slušam strahotu oluje, i ne bih mogao reći koliko sam drijemao.
No kad sam se probudio, već je svitalo, pa iziđemo ujedno s konjima.
Tada se mojim očima ukaza divotna zora što je prodirala među bregove okićene visokim
jelama, te iz obilato nakvašene zemlje izazivala miris planinskih trava i smole. Uistinu
osjećao sam se potpuno zdrav, a da i ne vidjeh Perunova vrela ni glatkog jezera u kom se
odrazuju plamenovi i zvijezde. Svuda tiho, samo što gdjegdje zaleprša cijučući ptičica ili
šumio kratkovjeki potočić niz jaruge u kojima blistalo svjetlucavo kamenje.
Sjednemo u kola da se vratimo u manastir, i bijaše mi teško ostaviti planine o kojima
snivah još u mlađim godinama. Tada mi padoše na um neki stihovi škotskog pjesnika:
Pa zdravo, planino i sjevere, stoj.
Gnijezdo junaka krepkih za boj!
Kud god se verem il stanem gdje ja,
Tek planine srce mi ljubiti zna!
Bivalo sve vidnije i mirisnije, a kad je sunce granulo, sve zablista u stotinama šara, iz
dubine klanca pa do maglovitih i izgubljenih visina.
- Zbogom, visoki, zeleni bregovi, možda vas nikad više neću ugledati!
A srce bi mi se na tom rastanku još većma snuždilo kad se ne bih vraćao starom Samuilu
što i u tijesnoj ćeliji sanjario o dragim planinama svoga djetinjstva.
1929.
191