Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
smiješiti i samom namigivanju i gurkanju Petrovu koji mi time htjede pokazati da je sve
ovo samo nekakva šala.
I potraja cijeli dan ovo obijesno poigravanje s ljubavlju, a niko se nije, u vrevi mnoge
čeljadi, mogao sabrati da razmisli ono što osjeća.
Svake je nedjelje u manastiru bilo mnogo gostiju i seoske i varoške ruke, muških i ženskih.
Od davnina su u manastir sv. Đurđa dolazile ženske, pa i stanovale koji put ondje,
a kmetice, u poslu, dolazile i odlazile svaki dan. I tome starome običaju, još od turskih
vremena, nije imao ko da što zamjeri, pa ni sam vladika ako bi došao.
Radi toga je i bilo uvijek veselo u manastiru, a i stari kaluđeri više su govorili o junaštvu
nego o molitvi. Spominjalo se koji je od njih na konju bolji binjedžija bio, koji li kamenom
odbacio dalje ili mu jasno grlo bolje uz gusle ječalo. A po zidovima i uglovima, među
mrkim portretima monaha, visilo oružje svake ruke.
Sunce, vino i pjesme te pogledi lijepih očiju razigrali mi srce, pa se neka velika, opća
ljubav prema životu i svijetu razbuktala u meni kao nikad prije.
A pri kraju samog dana dogodilo mi se nešto u isti mah nenadno i što sam nejasno još
odavna čekao.
Iza objeda i gosti i domaći stadoše se razilaziti manastirom i hladovinom oko njega, pa i
ja.
Petar je bio čas kod Nine a čas uz Adu, čas sáme one dvije, sad sve troje zajedno, pa se
okupljali i razlazili nekako smeteno, hitro, sa smiješkom na ustima što zove poljupce, ili s
nemirnim, srditim pogledima i prkosnim slijeganjem ramena.
Pokazujući nebrigu za njihove »djetinjarije« uputim se, prilično sjetan, gustim drvoredom
brijesta, niz strmenitu oputinu k dubokoj uvali tik do manastira.
Tom uvalom, punom guste šume, tekao snažan potok što je kretao mlinice i stupe, a u
nekoj dražici bilo i vreoce na glasu sa svojih bistrih i mraznih mlazova. Osim jednolikog
šuma cvrčaka i vode, uvala bijaše posve tiha. Zemlja, išarana žućkastozelenim plohama
svjetlosti, odisala šumskim mirisom i svježinom vlage.
Ustavim se poviše vrela da prislušnem klopot mlina i stupa, ali su i oni počivali šuteći.
Sjetim se da je nedjelja, i pođem niže k vrelu da se napijem i da sjednem.
No čim se kroz grmlje približim vrelu, zastanem: krepka i strojna djevojka umivala se
prskajući srebrne kapi kroz trake sunca što su ih propuštale krošnje tamnih jasena k
vodi.
Bila u samoj košulji, šarenom tkanicom stegnutoj, i ostraga zavrnutoj crvenoj pregači.
Ispod širokih rukava bjelasale se oble ruke pridižući se svaki čas k okruglastu i rumenkastu
licu s jamicama u sredini. I obrazi i tamnožuta kosa bliještili bisernim kapima, i
kod svakoga pregiba zatreptala na njoj svježa mladenačka put i zatalasala se gojna prsa.
Na njih se, s oduga vrata, spuštao đerdan, a o njemu još niže visio na crvenoj vrpci također
velik novac od teška srebra.
Kraj nje, na bijelu pijesku, stajala drvena posuda za vodu i staklena čaša na njoj.
Dugo se tako pljuskala i prskala vodom, a na mahove mirovala s ispruženim rukama
povrh vrela kao da zazivlje vodenog duha ili nešto čara. No ipak se vidjelo po radosnu
licu da je nikoje misli i brige ne more, već da se zanosi sjajem i žuborom nemirnog vrela.
Zanimalo me kako će se uplašiti i kriknuti kad me opazi, pa otkidoh grančicu s jasena i
bacih je baš pred nju, u vrelo. No ona zastade začas nepomično, gledajući u grančicu,
uhvati je i uspravi se skrenuvši mirno pogled prema mjestu na kojemu sam stajao. I kad
95