Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Doktor Milin ne znade što bi primijetio: u njemu se zatalasaše davne uspomene kao na
vjetriću u polju klasje. Osjećaše kako u tome domu trepti vječita mladost, pa kao da i sam
čuje pjesmu i ljuljuškanje u krilu majčinu. I u polusnu smiješio se kao dijete, a u dubinama
je tutnjala vječita sila koja se ne vidi.
VII.
Tek je svitala zora kad se Milin i Obrad vraćahu istim putem k Malim Goricama. U nježno
osvijetljenim dubravama sve bilo tiho osim što je vjetrić lagano šumio oporim lišćem
golemih drveta. Liječnik se okretao da još jednom vidi Gavranove kuće prije nego ih
krošnje zakriju, pa da bi ugledao i slap. No čuo se jedino daleki šum, a kadikad i ona
tajanstvena buka ispod zemlje.
U studenoj zori koračali su brzo jedan uz drugog, ali nisu progovarali: ljekara je u grlu
čežnja stezala, a Obrad se teško zamislio. Svako malo pogledao je jabučicu kubure i ručicu
handžara što su iz torbe virili, znajući kako se od njih rastaje zauvijek.
Kad Milin od staroga Bogdana ne htjede ništa primiti za dangubu i trud a pohvali mu
oružje, na odlasku mu daruje kuburu i handžar. A bijahu tako vješto srebrom pulijani i
kamenčićima šarenim okićeni, da ih poljubiš. Sad se je, čim dođu u Male Gorice, trebalo
od njih rastajati, i Obrad ne mogaše da prikrije tugu. Milin je znao kako bi momčetu bilo
draže da je starac poklonio sve ono žutih cekina sa dna kovčega, i bijaše mu žao što prihvati
onaj dar. Znao je da njima junaštvo i ženska ljepota vrijede više od svega pod nebom
i da je ovaj dobri momak tužan zbog njega. - No sada je već kasno - mišljaše - a u
njih je i tako puna kuća oružja ništa goreg od ovoga što mi je darovano!
Sunce granu i zatitra po vlažnoj zemlji kraseći dubrave stotinama šara; ptice zacvrkutaše,
ali ona dva putnika niti što vide ni čuju.
- Ima li Smilja đerdan? - zapita Uroš nenadano kao da mu tek sada pade na um dobra
misao.
- Smilja, veliš? Pa njoj je istom šesnaest godina, i još joj ne udesiše veliku opremu. Đerdan
je njezin malen, od sama tri reda i jednog dukata pod grlom.
- U mene je neko pedeset talijera, znaš od onih dvostrukih što je ženska glava na njima.
Meni ne trebaju, pa dođi sa mnom u Dobropoljce: to ću Smilji pokloniti neka ih nosi za
spomen.
- A jesu li provrćeni?
- Nisu, ma to je lako.
- Uistinu ćeš dati? A djedo tebi još onaj mali, ispisani buzdovan. I njega si hvalio. A rana,
veliš, brzo će nestati?
- Da, sasvim bez traga! - reče Milin da još većma razveseli Obrada.
Sad su koračali uzbrdicom, i zato su šutjeli. Milin se zadubio u misli o tim ljudima koji
mu jučer bijahu nerazumljivi: - Oni su strašni kao zimski vukovi i dobri kao djeca... Jako
su nazadni te mrze sve što je novo i tuđe, pak bi ih trebalo upitomiti! No ipak, ta nas je
mržnja nekad spasla, i možda ne bi bilo dobro da već sada posve izumre!
182