Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Onda sam joj stao iznova opisivati jezero i nekaku umišljenu pećinu više njega pa kazivati
čudne priče o vilama, junacima i zaljubljenim djevojkama, dok se napokon nijesam
zapleo i stao uzdisati gledajući ona dva lijepa oka što su me gledala zamišljeno.
Eto, takvo bijaše naše prijateljstvo i tako čudnovati naši razgovori.
I mi smo se otada sastajali vrlo često, dvije godine zasebice. Govorili smo sad o veličanstvenim
gradovima i palačama u perivojima, a sad o neizmjernom moru, brodovima i
galebovima. Ona se udubljivala i obuhvaćala sve to, a ja se zaljubljivao sve više, ali o
ljubavi svojoj ne rekoh nikada ni riječi, te ni sad ne znam jesam li se i ja milio njojzi.
Rastao sam se od nje u nadi da ćemo opet bivati skupa u tim dočićima, ali druge godine
dočujem da je umaknuta. Oteo je silom nekaki momak na povratku s derneka u pjano
doba, a bijaše iz Lipica kao i ona.
Raspitao sam o njemu, ali ne znadoše mi drugo reći već da je siromašan ali kršan momak,
a kućom da se zvao Sabljar s nadimkom Pričalo, jer znade bezbroj pripovijedaka i
pjesama svakih.
Otada nijesam više išao u Lipice, ali me neka sjetna ljubav i čežnja za Lipicama nije ostavljala,
a bit će i stoga što ih nijesam nikada pojmio sasvim. Kako nastavljaju svoj čobanski
život i kako svršuju čeznutljivi pogledi oni lijepih očiju ispod dugih trepavica -
nijesam bio podoban ni da zamislim.
A osobito sam često mislio kako živi Rudica otkako se udala, i je li još na njezinu milom
licu onaj ljupki smiješak i zagonetni pogled kojemu se u dubini slikaju lijepi krajevi i
čudne bajke.
I lanjskog ljeta, poslije desetak godina što je ne vidjeh, uputim se u Lipice s nekom smjesom
radosti i tuge na srcu, da na koji mu drago način vidim Rudicu te obađem ona brdašca
i pogledam kake su čobanice sada ondje.
II.
Uputim se iz početka sve poljem te, prešavši neku kosu i uvalu, opet se stanem penjati k
lipičkim brdima.
Žetva bijaše dovršila, i samo gdjegdje vidio se pokoji osamljeni snop na dugačkim i uskim
njivama ispod brda.
Nekako pri vrhu tih strništa, na novom općinskom putu kojim se išlo iz varoša u Lipice,
dozidala se nedavno kuća na dva zboja, sa crvenim krovom i malim prozorima na kojima
još nije bilo ni krila. Vrata su istom namještena od žućkastih jelovih dasaka sklepanih
krupnim čavlima, a više njih isto takva daska pribijena na zid, pa išarana crnim, razlivenim
slovima: »Krčma Marka Ribice - Pomozi Bože - U Dobar čas«. - A malo niže, na
samom zidu, ista je ruka napisala staru krčmarsku dosjetku: »Danas Plati Sutra Mukte«.
Oko kuće veće i manje hrpe kamenja što je preteklo iza gradnje - i svuda sve same okresine
hrskale pod nogama i svjetlucale se na žarkom suncu. Pa još bilo kojekake građe, ali
ni grma ni travke nadaleko.
Samo blizu ulaza u tu novu krčmu a s druge strane puta kočilo se nekako čudno stablo
ne dajući baš nikake sjene i pričinjalo se kao straža u priči na vratima kakve vilinske
pećine.
40