Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Kukavica
Tako je lijepa ova hladovina i težak miris orahova lišća pa umalo što ne zaspah. Ali kad
me pitaš, pripovjedit ću ti sve o mome čudnom dolasku u ovaj starodrevni manastir.
Pogledaj most pod kojim voda šumi, ali je ja ne vidim da bliješti na suncu: preko njeg
donese me iguman Tanasije na svom krilu, pa sve otada služim narodu u slavu Božju.
Sve ću reći što se spomenem o tome dolasku, pa da ne vjeruješ mladim kaluđerima kad
gonetaju o meni i lažu. Neki dan ti je onaj olčina i mudračina Tanasije kazao da me zovu
»Kukavica«, ali ne reče zašto.
U nas svako dijete, još prije nego prohoda, steče nadimak: - nekoga dopane ljepši a nekoga
grđi, kao što je eto mene. Istina, bijah strašljiv ali ću pripovjediti što je bilo, neka i ti
znadeš kako se živjelo u one zemane. No sada se ne mislim pravdati ili dičiti junaštvom i
znanjem, pa neka me zovu kako ih volja. Ne znam pisati, a i ne treba mi, ali me je blagopočinuvši
u Gospodu iguman Tanasije naučio crkvenu knjigu i liturgiju čitati, a vladika
me zakaluđerio kao i njih.
Kako sam bio sin mlinara, turskoga kmeta, neka ti novi mudroznanci znadu da sam i ja
nešto vidio i čuo za dugoga svoga vijeka. Ne vjeruju ničemu što nije pisano u toj njihovoj
đačkoj istoriji, pa se smiju i samome starom junaštvu, jer nikada ne vidješe što sam vidio
ja.
Neka mi je više od devedeset godina, a deseta, što sam slijep, pamet mi je bistra, i ne
želim uoči smrti lažju ogriješiti dušu. Samo se bojim da neću znati potanko i jasno pripovijedati
sve kako je bilo, ali se nadam pomoći od Hrista koji može zasvijetliti i u tminu
moga djetinjstva.
I njima sam, mladim kaluđerima našim, pripovijedao, ali ne vjeruju veleći da tako samo
narod priča, a ja da utuvih kako se to baš meni zbilo! A je li moguće da se oni događaji u
pamet zavukoše sami, kad se mnogih stvari sjećam kao od lani, iako mi se neke pričinjaju
snom? Nije ni čudo, jer tada bijah jako malen, a sada mi je devedeset i nekoliko, i deseta
je godina prošla što ne vidim sunca Božjega ni lica ljudskog.
Ne bijah ni na oca ni na mog starijeg brata Spasoja jer se ne bojali ničega, a ja mnogo
trpljah od straha i u snu. Čim bih zaspao, a meni pred oči neke strahovite zmije, aždaje i
vukodlaci, pa ništa već da me proždru!
Tako strašljiv postadoh od najranijeg djetinjstva kad mi je bilo dvije i pô ili tri godine.
Malo se spominjem, ali su mi pripovijedali kako me je na čudnovat način bilo nestalo.
Sjećam se jedino da sam na ledini kućicu od pločica i drvca gradio, kadli oćutim silan
vjetar i šum. Nešto me udaralo po očima, zgrabilo za leđa i ponijelo uvis. Ne znam što je
dalje bilo, ali kazivahu da me istog dana nađoše čobani daleko i visoko u staroj Gradini i
napô živa. I sad mi se evo poznaju brazgotine i rupe na rukama i licu!
Ne mogu reći što je to bilo, jer neki govorahu da sam zapao u vilinsko kolo i da su me
vile ponijele, a drugi, kako to bijaše orao krstaš jer i njih oko Gradine mnogo imade.
146