Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Ali ju je ipak njegova ljubav za Martu upekla ljuto iako je znala da je Rašica ljubi samo
zato što je nalik na nju, i da joj u njegovoj kuli ne bi bilo oskudice ni u čemu. Upeklo ju je
što se Rašica tako mahnito zaljubio u njezinu kćer, te osjećaše žalost i tjeskobu veću nego
onda kad se oženio s »dotaricom« Lucom. Ta onda je dobro znala da se ženi samo onako
da ne ostane samac i Cetinjanima za pripovijetku.
Radi toga njezino je srce bilo na strani Salkovoj - ali je pomislila i to da bi na mjestu Martinu
i ona bila taka.
Salko je stao kao ukopan kod ognjišta, začuđen što mu nitko ne odgovara, i uprepašćen
od njihovih pognutih glava i lica zaplakanih.
- Što se dogodilo? - upita ih opet, ali tako prestrašeno i krotko da su ga pogledale obje. A
Stana, videći njegovo dobro i djetinje lice, skoči se i zagrli ga kvaseći još obilnijim suzama
na njegovim prsima zlatom vezeni »krožet«.
I Salku se smili, a da i sam nije znao zašto, pa bi tako još dugo stajali. Ali se Marta diže
te, dršćući svim tijelom, popravljala maramu i kapu na glavi kao da ne zna što će učiniti.
I videći da joj se majka grli sa Salkom i da je zgodan čas, odjedanput joj lice postalo odlučno
i mrko:
- Salko, odlazi! - vikne, no odmah i umuknu jer se i sama prestrašila svoga glasa. Te joj se
riječi učine tako opore da je protrnula od njih, ali joj je grlo bilo tako suho i stisnuto da
nije mogla ni govoriti drugačije.
Ni Salko ni Stana ne odgovore nego se samo odvoje, a Salko je prestrašeno i začuđeno
gledao u Martu kao da mu se ukazala smrt. A Marta pogleda njegovo izobličeno lice, pa
kad je strašan udarac vjetra zadrmao vratima, oćuti u sebi nekakav prkos i bijes, da je
zaviknula kroz plač od ijeda i ljutine:
- Odlazi! Tvoja neću biti nikad!
No odmah zatim klonu na stolac jecajući očajno kao da je ubila nešto veliko i dobro.
A Salko učini korak-dva kao da će posrnuti, ali ga Stana brzo prihvati, pa i ne znajući
sama što govori, stade mu vikati:
- To je sve zarad Rašice!... Ona hoće za Rašicu, čuj me!... On se zaljubio u nju... Ali, Salko
moj!... Što ti je?... Nuti ga!... Smiri se... ona će se još i predomisliti!... Ah!
No Salko je pomućenih i krvavih očiju stao po kući bacati stolice i drvlje kod ognjišta
vičući strašno:
- To je od alke!... To je radi alke!... To je radi alke!... To je od alke! - a sve baca po kući i
lomi. - Ali i ja mogu dobiti!... I ja ću trkati alku i baciti je u oblake.. pa je prihvatiti opet...
na koplje!
I tako vičući baci nekakav veliki panj usred vatre, a žerava i iskre poletješe na sve strane.
Svi u kući vrisnuše, a Salko stade tražiti u tmini taj panj da se opet razmaše njime. No
kad je čuo i vapaj Martin da ga zazivlje i miri, pa očajan jauk bolesna oca njezina, otvori
naglo vrata te istrča u tminu i vjetar.
A taka je tmina bila i taki vjetar da je začas stao, ali onda počne skakati preko zidova i
grmlja, ne tražeći puta i ne ćuteći udaraca po nogama i u bokove, kao ni vjetra ni krupnih
kapi kiše.
Iz početka je htio da ode na Tičiju glavicu i da nađe oca gdje mu drago, pa je svaki čas
imao u ruci sad handžar a sad kuburu. No kasnije nije znao ni sam što je htio jer mu se
očima prikazivalo sve ono na što je mislio, pa nije bio stalan je li baš tako kao što mu se
čini.
72