Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
vojiše strani ljudi. Njegovom djecom počeše raspolagati učitelji, kateheta, profesori, a
zatim poglavice sportskih klubova i drugi, a njemu ostade jedina briga kako će ih što
bolje hraniti i odijevati. Dječje mišljenje i želje počeše se odvraćati ne samo od oca i majke,
već i rođeni dom postade im tuđi.
Tako je mislio zatvorenih očiju, a onda je opet stao promatrati nebo ukrašeno blistavim
zvijezdama. Kratka ljetna noć bijaše pri kraju, i oko njega postade vidnije, ali drveta i
grmlje još se uvijek crnjeli, no zašumili jače od vjetrića koji naviješta zoru. Trepetljičino
lišće življe zaklepetalo kao da se raduje svome prijatelju vjetru s istoka. I buka slapa
jednako dopirala k njemu, pa se Jugović sjetio i toga kako su već stari grčki filozofi vjerovali
da i golema svemirska tjelesa, kružeći neizmjernim prostorom, daju tako divne
harmonične zvukove da ih smrtni ljudi ne mogu čuti. To su bogovi pridržali sebi!
Jugović poče osjećati neki ponos kao da se je uzdigao mnogo više nad sve druge što ih je
znao. Ustade hitro kao pomlađen i zaputi se kući prije nego sasvim zabijelje nebo i prije
nego se zvijezde počeše gasiti.
III.
U njegovoj sobici bilo još tamno, pa užeže ostatke stearinskih svijeća. Na stolu je odmah
vidio fotografiju svoje Plejade, a na zidu Marijinu sliku što mu je na rastanku darovala. U
pustošnoj kući iznova ga popade čežnja za njima kao da i ne bijaše onih misli što ga
snađoše kad je gledao ljeskanje zvijezda na visokom nebu. I šum bijelog slapa, i žamor
tamne šume, i miris noći kao da odjednom iz njegove svijesti iščezoše. Tada cvijeće i obje
fotografije ponese u izbu gdje je spavao, te ih postavi uz krevet. Svuče se i legne, ali ne s
odlukom da odmah zaspi.
Gledao je i opet u likove svoje žene i djece pa i u Marijin lik, a kroz treperenje slabih
plamenčaka njihova lica milo gledala i osmjehivala se. Sad ne da je baš mislio, nego i
osjećao, kako je porodica, i uopće ljubav, ono glavno što daje smisao životu, makar oni
što se vole bili razasuti po cijeloj zemlji. Veza ljubavi nije ništa slabija i manja od gravitacije,
koja drži na okupu beskonačno udaljene planete... Sad bi pregorio cijelo nebo sa
svim zvijezdama, samo da mu je vratiti jedan cigli dan svoje mladosti kad je u crnokosu
Mariju bacao snijeg i kad mu je Olga donosila snježne grude...
- No kad sam pravo mislio? Na breščiću promatrajući veličajno nebo ili sada u ovoj tijesnoj
izbi, kad gledam u ženin lik, u malenu djecu i dragu Mariju?
Ovakve misli počeše ga umarati, pa stari Jugović zatvori očnje kapke. Poče ga svladavati
jaki drijem, te zaboravi i da svjećice utrne. No, i u polusnu uznemireni mozak kušao je
nastaviti započeti rad: - Što je veliko, a što je sitno?... što je važnije: čovječji osjećaj ili
neizmjerje svemirskog prostora i njegovih zvijezda?
Bogu nije ništa ni veliko ni maleno, za veliki duh nema prostora, ni prošlosti, ni budućnosti!...
Ali, kako da to razumijem?
Misli se u njegovoj duši sve jače zamagljivale, te napokon čvrsto usne, bešćutan i nepomičan
poput lešine.
Domalo se u sobi razdani, a onda vesele jutarnje zrake padoše i na golišavu lubanju
starog Jugovića, po kojoj odmah stade čeprkati nekoliko muha. Još sasvim nedogorene
svjećice u tolikoj svjetlosti žalostivo drhtale, kao da im se neće umirati.
196