Dinko Å imunoviÄ

More documents

Recommendations

Info

<strong>Dinko</strong> Šimunović: Izabrane pripovijesti - Ne moramo, ali ćeš vidjeti zašto nam trebaju. Ko bi sada natanko pripovijedao! - Ma kako nisi ponio oružja kad moramo kroz ovu divljač? U ovom kraju i dijete nosi barem džeparicu! - Ta svak poznaje manastirske konje i boji se našeg Vasilija. Neće nitko živ na nas pa da smo zlatni. Uistinu, ovdje ima zvjeradi: ima lisica, risova, vukova, a nađe se i pokoji medvjed. Bude srna i divokoza što je Bog ostavio za hranu divljoj zvjeradi, ali ih se po danu i usred ljeta ne treba strašiti. A zimi kad natrpa snijeg, ovuda niko i ne prolazi. - Pa koliko ima do tih Crvenih jaruga? - Bit će koliko bi u dva puta iz dobra dževerdara bacio. - Onda, zašto si već ovdje nakupio kamenja? - Jer ga tamo, u blizini mosta nikako i nema: sve su putnici, kroz stotine godina, pokupili. Htjedoh ga iznova pitati radi čega, no u to se, jako treskajući, počesmo neravnom stazom kotrljati nizbrdo... Pred nama se ukaza dolinica s vrlo malo rijetke šume i tek s gdjekojim grmom, ali zato je ondje bilo mnogo hridi i mnogo velikih, teških stijena, ali manjima ni traga. Sve te hridine i svi ti kamenovi i zemlja ne bijahu rumenkasti kao čas prije, već pravo crveni poput krvi. Tu istu žarku boju vidio sam i na obroncima niz koje se, jako strmo, spuštale mnoge rivine što se, valjda, u jesen i zimu, pretvorile u divlje potoke: bit će da su radi toga onaj krajičak i nazvali Crvenim jarugama. Treskajući niz brijeg, prestignemo dvije-tri hrpice putnika, sve mlade čeljadi. U dvije od njih bilo pomiješano i momaka i cura, a u jednoj same djevojke. Veći dio ovih seljaka išao bosonog, poskakujući, te se i po tome vidjelo da će k svetome vrelu. Činilo mi se da je u toj kotlini jako sparno jer se teško disalo, a i nebo se sakrilo oblačinama tamnosmeđim kao blato. Sad je, prvi put, zatutnjilo negdje daleko, pa sve češće, no kao da ona mukla tutnjava ne dopiraše k nama iz oblaka na nebu već kao da je tutnjilo duboko u zemlji. Malo zatim ukaza se pred nama drveni most pocrnio od starosti i gdjegdje zelen od mahovine, po kom se išlo s jedne strane jaruge na drugu, na nešto veći i šumovitiji brijeg. Baš u sredini tog mosta Ile zaustavi: siđe i pokaza mi u dubokoj rivini golemu hrpu kamenja svakojake veličine i boje. Odmah zapazih da je temelj ove gorostasne hrpe od velikih kamenova, a što bliže vrhu bilo ih manje. Dopirala iz dubine gotovo do mosta, pa se moglo vjerovati da je rasla kroz mnoge vjekove. Kad sam i ja sišao, Ile mi reče: - Evo, vidiš, ovo je mogila! - A zašto kažeš mogila! - Narod svaku veliku hrpu kamenja zove gomila ili gromila, a jedino ovu mogila, da se razlikuje od drugih. Odmah zatim skide kapu te u jednakim razmacima i, nešto mrmljajući, stade na mogilu bacati svoje kamenje. - Skini klobuk - reče - pa bacaj i ti! - A zašto da skinem klobuk i da bacam? - Zato što već nekoliko ljudskih koljena tako čini. Ovako se mora jer su i naši pradjedovi tako radili. 188
<strong>Dinko</strong> Šimunović: Izabrane pripovijesti Poslušam ga, a u isto vrijeme dok sam bacao kamenje, sve jače i sve bliže tutnjilo, a po mutnom nebu počele sjeckati žarke munje, pa me kod toga čudnog obreda srsi prožimali. A kad posjedasmo u kola, krenemo lagano uzbrdicom. - Rašta toliki svijet, i tokom stotina godina, prolazeći baca kamenje? Bit će da si čuo pripovijedati. Ile se duboko zamisli, pomuča i odgovori: - Bog li ga znao radi čega! Neki vele da je ondje poginuo i bio pokopan zadnji kralj našeg plemena. Neki, da to bijaše veliki junak i velik siledžija, s krilima pod pazuhom, i ne mogoše ga drugojačije ubiti, već puščanim zrnom od suhoga zlata... Drugi opet kažu da je pod gomilom vojvoda koji je, na onome mjestu, sâm sebi nožem prerezao vrat, a onda se povukodlačio pa, u jesen, uz klanac i niz klanac, urlikao i rikao poput vola kad ga kolju... Treći vele da su ondje dotukli strašnoga zmaja kojega su morali hraniti mladim djevojkama, jednu za obrok, pa da je stoga u ovoj krajini malo kuća i malo čeljadi. Zato su ondje i nabacali kamenje da se, na koji način, ne bi iskoprcao, a eto i sad bacaju... Sad, Bog zna što je istina, no i ja mislim da tu leži zmaj pošto kod Crvenih jaruga ima pećina koju i sada zovu Zmajeva pećina. I jezeru što je pod njom vele Zmajevac, a ja sam zaboravio da ti pokažem. Ne bijasmo daleko! Tako mi reče pa, kad je zatutnjilo i jače i bliže, kad je naglo zazviždao vjetar i teške nam kapi na golo meso pale stade svom snagom šibati konje. Sažali mi se i reknem vičući: - Nemoj tako, možda ćemo prispjeti! - Nije meni do toga! - zaurla i on. - Ako se ovdje nad Crvenim jarugama, izlije oblak, silna voda iznenada sune s bregova te može ponijeti i nas i konje! Stari su, ali još vrijede. Reče tako i nastavi šibati, a ja zapitam: - Rašta trčimo? Isto ćemo prije mraka stignuti k vrelu, a i tamo, kažu, nema zakloništa. - A ko bi sad mislio na vrelo? Mi ćemo se zakloniti u spilju. Prostrana je i povisoka, te u nju možemo smjestiti još i konje. Jankova spilja zove se. Čim je dorekao, negdje u blizini tresnu grom, pa uistinu kako je god rekao stari iguman, u klancu se odazove grdna višestruka jeka, pa se činilo da zemlja u svojim temeljima dršće. Šuma opet gušća, i jele sve to veće, a i crvenih klisura poče nestajati. Mjesto njih, i desno i lijevo, ukažu se male, puste livadice pod jako strmim brdima, a kočijaš Ile stade voziti lagano iako tu bilo nešto ravnice. Ne gledaše na put i u konje, već negdje u livadicu nadesno, a zatim, kao i na mostu, zviznu i pritegnu uzde pa na samoj ravni stadosmo. - Šta se dogodilo? - zapitam Ilu, a on mi pokaže bičem nadesno: - Pa, dobro se vidi što se tamo događa! Samo pogledaj... Ono je, čini mi se, naša kmetica Stoja! Tu Ile zastane u govoru jer nas je prodrmao jaki zamah vjetra, a kad je prohujao niz klanac, bolje natuče kapu i stane pričati: - Znam da je i ona pošla k vrelu, a Teskere iz Borja, na zadnjoj manastirskoj slavi, zarekoše se da će je oteti, a i mladi se iguman zakleo da je, bez krvi, ne da! Njihove su kuće odmah za brdom, žestoki ljudi i nikada se ne boje... No i Stoja, po svim znacima, voljela bi da je planinka u Borju nego kmetica u ravnom Širitovcu gdje je manastirsko imanje. Zato ne vjeruj što se otimlje: tako običaju naše cure misleći da ko vidi. Sad je opet žestoko zatutnjalo i zagrmjelo, a kočijaš srdito uzviknu: 189
Page 1 and 2:
Dinko Šimunović Izabrane pripovij
Page 3 and 4:
Dinko Šimunović: Izabrane pripovi
Page 5 and 6:
Page 7 and 8:
Page 9 and 10:
Page 11 and 12:
Page 13 and 14:
Page 15 and 16:
Page 17 and 18:
Page 19 and 20:
Page 21 and 22:
Page 23 and 24:
Page 25 and 26:
Page 27 and 28:
Page 29 and 30:
Page 31 and 32:
Page 33 and 34:
Page 35 and 36:
Page 37 and 38:
Page 39 and 40:
Page 41 and 42:
Page 43 and 44:
Page 45 and 46:
Page 47 and 48:
Page 49 and 50:
Page 51 and 52:
Page 53 and 54:
Page 55 and 56:
Page 57 and 58:
Page 59 and 60:
Page 61 and 62:
Page 63 and 64:
Page 65 and 66:
Page 67 and 68:
Page 69 and 70:
Page 71 and 72:
Page 73 and 74:
Page 75 and 76:
Page 77 and 78:
Page 79 and 80:
Page 81 and 82:
Page 83 and 84:
Page 85 and 86:
Page 87 and 88:
Page 89 and 90:
Page 91 and 92:
Page 93 and 94:
Page 95 and 96:
Page 97 and 98:
Page 99 and 100:
Page 101 and 102:
Page 103 and 104:
Page 105 and 106:
Page 107 and 108:
Page 109 and 110:
Page 111 and 112:
Page 113 and 114:
Page 115 and 116:
Page 117 and 118:
Page 119 and 120:
Page 121 and 122:
Page 123 and 124:
Page 125 and 126:
Page 127 and 128:
Page 129 and 130:
Page 131 and 132:
Page 133 and 134:
Page 135 and 136:
Page 137 and 138: Dinko Šimunović: Izabrane pripovi
Page 187: Dinko Šimunović: Izabrane pripovi
show all

Dinko Å imunoviÄ

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?

Dinko Å imunoviÄ