Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
priskočila i Smilja da ih rastavi, pa učinila gore: u toj gužvi Radoje presiječe našem Dragošu
rame tri prsta duboko, a njoj samoj, ali ne hoteći, zareže u obraz. Zareže je, brate, ne
duboko, ali cura je cura, i svijetlim oružjem prolila se ženska krv. Sad i Radoje ne može iz
kuće, niti će zadugo: velika je sramota raniti djevojku, pa makar to bilo nehotice!
Bogdan govoraše lagano i postajkujući, no Milin ga je ipak slušao bez nestrpljenja kao da
sluša svoga davno umrloga djeda. A onda reče:
- Pa u vas ne cijene mnogo žensku glavu. Govore da svekar nevjestu i muž svoju ženu
može i udariti.
- Svekar ne smije već jedino muž. A kako bi drugojačije bilo? Ženu i djecu moraš tući kad
skrive, jer kako bi se znalo ko je kome gospodar?
Na ovo pitanje liječnik ne odgovori već hitro ustade.
- Govorio ti što mu drago, ja moram k bolesnicima. Kažeš da je tvome unuku presječeno
rame, a to nije šala. To mi Obrad nije ni spomenuo!
- A ti hajde! Samo pazi da ne saznaju žandari - ovo su naši posli i ničiji više!
Tako reče stari Bogdan i ne maknuv se, poput golema hrasta što brani ulaz k pećini.
Jedino mahnu Vukanu da otprati ljekara, te ostade spokojan i nepomičan kao i prije.
... Liječnik je oprao i zavezao rane te se povratio k starcu.
- Kroz nekoliko sedmica brazgotina će Smiljina posve zarasti kao da je nije bilo! - reče -
No rana je Dragoševa opasna: dugo će morati da leži ako ne bude i što gore.
Starac se ne maknu i okom ne trenu, a istom nešto kasnije prozbori:
- Tako je suđeno da ljudi od puške ili noža ginu. Uvijek je tako bivalo i bit će!
- Ali, kažu da vi ne puštate ljekaru ni ospice navrćati a ni kužne bolesti ne prijavljujete.
Stari Bogdan osmjehnu se kao da žali njegovo neznanje:
- Bog je mudriji nego ljudi! Šalje ospice, kugu i glavobolju, jer što bi bilo kad bi se množili,
do starosti živjeli, a ne umirali? Trebalo bi nam seliti u tuđu zemlju, što mi nećemo.
Svak neka živi u svojoj kući i po svojoj volji. A da će ljudi izumrijeti, ne boj se: uvijek će
ih biti koliko treba. Mudar je Bog!
V.
I za tog razgovora preseliše se u drugi odio kuće gdje je plamsala vatra, jer djed Bogdan
ne htjede ni usred ljeta večerati već uz ognjište.
Jeli su polako, šuteći, i svi gledali u žeravu na koju nevjesta bacala po nekoliko teških
cjepanica. Rekoše mu da tako čine i onda kad se na počinak spremaju, te se Milin uvjeri
da se vatra na starinskim ognjištima ne gasi. Ali ne stoga što je hladno, već zato jer im je
ognjište bilo svetinja. A on u svojoj varoši već dvadeset godina ne vidje ognja, a ni vode
do u staklenci mrtve.
Može biti od naporna hoda i gorskog uzduha ljekaru se činilo da od svoga djetinjstva
nije okusio slasnijih zalogaja ili pitkijega vina. Jedino se čudio što su kokošju čorbu prolili,
a donijeli samo meso te čitavu svinju na ražnju pečenu, bez ikakvoga prismoka. No
ipak osjećaše kao da mu ta hrana odmah u krv prelazi i krijepi ga kao nikad prije. Mrki
178