behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

Ta pomisao rezultirala je time da<br />
su mnogi, bez obzira na zvanje i<br />
ob razovanje, pohitali da obezbijede<br />
oružje. Tako da se naš narod,<br />
kao i drugi, uveliko naoružavao. O<br />
sve čanostima ili značajnim utakmicama<br />
čulo se mnogo pucnjave.<br />
Sve je zavisilo od toga ko je u ko -<br />
jem dijelu grada prisutniji, pa se<br />
po pucnjavi znalo ko se čime oduševljava,<br />
i šta proslavlja. Svi su bili<br />
zabrinuti zbog tog oružija, ali ga<br />
nisu mnogo odbijali. Svi smo se<br />
ubrzo na njega navikli.<br />
Čak i mi u Staroj crkvi naivno<br />
smo prihvatili da se, radi značaja<br />
muzeja, njegove odbrane i lične od -<br />
b rane, naoružamo. Bilo je smiješ -<br />
nih situacija kada starješina crkve<br />
zamoli da se dostavi naoružanje,<br />
pa se, plašeći se da ne bude opasnosti,<br />
izgubi, a onda ljudi zaduženi<br />
za taj posao, kad donesu oružije,<br />
obično noću, nalaze nas koji nismo<br />
ni znali o čemu se radi, s molbom<br />
da se to prihvati i smjesti da bi iz -<br />
bje gli opasnost i rizik!<br />
Bilo bi nezgodno pominjati sva<br />
imena i detalje, iako su mnogi, svojim<br />
odnosom i ponašanjem u toku<br />
ra ta, to istinski zaslužili. No, po š -<br />
te diću obraz srpske crkve. 1<br />
Aprilski događaji 1992.<br />
godine u Sarajevu i život u<br />
parohiji sarajevskoj<br />
Vidjeli smo da se ratna zbivanja<br />
sve više nadvijaju i nad našim<br />
prostorima. Narod i sveštenstvo<br />
uve liko su bili svjesni toga, i svi su,<br />
i jedni i drugi, negodovali što se<br />
ništa ne preduzima u vezi sa planovima<br />
za otklanjanja ratne opasnosti,<br />
niti se misli o tome šta će se<br />
sačuvati, niti iko daje bilo kakva<br />
uputstva za spasavanje vjernih,<br />
hramova, riznice, crkvene opštine,<br />
1 Dragomir Ubiparipović, “Ratni dnevnik<br />
sarajevskog sveštenika“, Stari<br />
Banovci, Beograd, 2011., str. 7-9,<br />
BEHAR 105­106<br />
ka ncelarije i ostalog. Mi smo, ug -<br />
lav nom, poštujući poredak, čekali<br />
uputstva i naloge od vrha Crkve!<br />
Izuzev jednog dijela blaga, koji je<br />
krajem ljeta 1991, na naš rizik ot -<br />
premljen u jedan manastir u Srbiju<br />
(gdje se još uvijek nalazi, znaju<br />
sva četiri paroha i uski krug crkvenih<br />
službenika), ništa drugo nije<br />
zbrinuto, ni osigurano, pa ni obuhvaćeno<br />
nekakvim rezervnim planovima<br />
i varijantama, a stradanja<br />
su se već strahotno nazirala!<br />
Neizvijesnost je rasla uglavnom<br />
zbog bespomoćnosti i defetizma, s<br />
jedne strane zbog sporog reagovanja<br />
vrha Srpske pravoslavne crk -<br />
ve, a s druge strane i zbog dileme:<br />
ko smije da preuzme odgovornost<br />
da sam nešto uradi? Zna se i crkveni<br />
poredak, a tu je i sveštenička sa -<br />
vjest pa kako te Bog uči, i sve se<br />
završavalo takvim komentarima.<br />
Naše bratstvo se posljednji put<br />
sastalo 1., 2. i 3. aprila 1992. Već 3.<br />
aprila proto Novica Janjić otišao je<br />
u Rudo. Otišao je jer se 4. aprila<br />
očekivalo da će bajramsko slavlje<br />
bi ti propraćeno pucnjavom, a on to<br />
nije ni skrivao. Odnosno, već uoči<br />
Bajrama, u petak 3. aprila kad se<br />
završavao post muslimanskih vjernika,<br />
očekivalo se da može biti<br />
pucnjave.<br />
Međutim, te se večeri nije bilo<br />
mnogo pucnjave. Inače, već mjesecima<br />
se svake večeri puca (“šenluči“),<br />
da bi se pokazalo da su jedni<br />
prema drugima “neustrašivi“ 2<br />
Odlmoci iz dnevnika,<br />
hronološki slijed;<br />
DIJALOG<br />
Odjednom je nacionalna pripadnost postala najveće mjerilo, i najvažnije<br />
je bilo ko je ko po nacionalnom opredjeljenju? Zaboravilo se na ljudske<br />
kvalitete, i sve tiše se pominjala prošlost ljudi i njihova ranija pripadnost i<br />
kvalitet. U početku, to se činilo nestvarnim i ličilo je na nekakvu bajku.<br />
Niko od nas nije mogao povjerovati da bi to moglo prerasti u okosnicu<br />
takvih neprijateljskih sukoba!<br />
Biblioteka Zakletva životu.<br />
2 Ibid., str. 12<br />
3 Ibid, str. 15<br />
Dileme poslije privođenja<br />
zbog posjedovanja oružija i su -<br />
gestije episkopa žičkog Stefana;<br />
“Djeco, mene je iskustvo iz<br />
Drugog svjetskog rata naučilo<br />
da – ko je pobjegao, on je gla vu<br />
spasao!“ 3<br />
Četvrtak, 9. april<br />
Svi smo otišli u kancelariju, ta -<br />
mo smo popili kafu, crkvenjaci su<br />
bili radi da ostanemo u gradu i da<br />
nastavimo sa bogosluženjima. O.<br />
Du šan je unio dosta panike sa su -<br />
ge stijama episkopa Stefana i episkopa<br />
Vasilija, o. Vojo je pojačao<br />
pa niku, i moralna snaga za nastavak<br />
crkvenog rada i služenja ponovo<br />
je opala, ostavljajući neizvijes -<br />
no st.<br />
O. Dušan je govorio da bi on<br />
crk veni život prenio u Novo Sarajevo,<br />
da idemo tamo i da zajedno slu -<br />
ži mo, a da po potrebi dolazim u<br />
Ča ršiju, čak je pominjao da bi od -<br />
mah iznio mošti i odnio ih u Novo<br />
Sa rajevo!<br />
Opirao sam se ovome, uvjeravajući<br />
ga da se još može služiti i da<br />
niko još uvijek nije našao nijedno<br />
staklo razbijeno niti katanac na<br />
crkvi, domu, ili našim stanovima,<br />
a da su provala i pretres kancelarije<br />
motivisani drugim razlozima,<br />
koje sam čuo još pri hapšenju, kad<br />
su me pitali da li znam Dragišu<br />
Plemića, i kad sam kazao da mi to<br />
ime nije poznato, onda me je specijalac<br />
ponovo upitao – zar od tolikih<br />
111