behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj
behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj
behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
MIDHAT RIĐANOVIĆ (Iz djela)<<strong>br</strong> />
Osmijeh - proljeće 1939,<<strong>br</strong> />
proljeće 1941.<<strong>br</strong> />
Njen osmijeh… Ah, šta bih sa -<<strong>br</strong> />
mo dao kad bih mogao spjevati odu<<strong>br</strong> />
tom rajskom ukazanju sa tako obi -<<strong>br</strong> />
č nim imenom! Ali kako bih mogao<<strong>br</strong> />
i nagovijestiti riečima onu bujicu<<strong>br</strong> />
emocija koje mi je taj osmijeh slao<<strong>br</strong> />
pod kožu i veselio cijelo moje biće!?<<strong>br</strong> />
Po put kakve zanosne simfonije,<<strong>br</strong> />
njen osmijeh je imao uvertiru, dva<<strong>br</strong> />
do tri “stava”, i finale. Uvertira –<<strong>br</strong> />
titranje usana koje je postajalo sve<<strong>br</strong> />
izraženije, otkrivajući sve više i vi -<<strong>br</strong> />
še lelujavu bjelinu njenih zuba što<<strong>br</strong> />
obasjavaju dušu posmatrača, sve<<strong>br</strong> />
dok se crte njenog lica ne bi pretvorile<<strong>br</strong> />
u kantatu koja opjevava to -<<strong>br</strong> />
plotu njenog unutarnjeg bića…<<strong>br</strong> />
Kako da nazovem pojedinačne stavove<<strong>br</strong> />
simfonije njenog osmijeha ka -<<strong>br</strong> />
da mi se čini da nikakve riječi nisu<<strong>br</strong> />
dostojne njihove blistave ljepote?<<strong>br</strong> />
Ali siguran sam u jednom: svi ti<<strong>br</strong> />
stavovi su bili “cantabile,” jer su u<<strong>br</strong> />
mom tijelu proizvodili onu istu he -<<strong>br</strong> />
miju koju bi proizvela lijepa melodija.<<strong>br</strong> />
Jedan od tih stavova zaista je<<strong>br</strong> />
i bio pjesma u koju bi utkala “Mi -<<strong>br</strong> />
mile”, ime koje mi je dala iz milja.<<strong>br</strong> />
Finale njenog osmijeha bilo je carstvo<<strong>br</strong> />
blaženstva, što se oslikavalo<<strong>br</strong> />
na svakoj crti njenog lica, od vrha<<strong>br</strong> />
če la do vrata, u kolu slatkoće, lje -<<strong>br</strong> />
po te i razdraganosti koja me je hi -<<strong>br</strong> />
pnotisala. Bio je to osmijeh La ure<<strong>br</strong> />
Papo Bohorete, ili tete Laure, ka ko<<strong>br</strong> />
LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />
Donosimo nekoliko članaka iz književno-publicističkog opusa Prof. Riđanovića, koji su većinom<<strong>br</strong> />
objavljeni u periodu od 2006. do 2010. u dnevniku Oslobođenje i u sarajevskim časopisima Dani, Slobodna<<strong>br</strong> />
Bosna i Start. Prvi članak, “Sjećanje na Sarajevo” napisan je na engleskom pod naslovom<<strong>br</strong> />
“Remembering Sarajevo” dok je profesor radio kao simultani prevodilac na Tribunalu u Hagu.<<strong>br</strong> />
Sjećanje na Sarajevo<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
sam je ja zvao. Laura Papo Bo ho -<<strong>br</strong> />
reta bila je jedan od rijetkih se -<<strong>br</strong> />
fardskih pisaca koji su pisali ju -<<strong>br</strong> />
deo-španskim jezikom (poznatim i<<strong>br</strong> />
kao ladino), jezikom španskih Je v -<<strong>br</strong> />
reja iz šesnaestog stoljeća, kada su<<strong>br</strong> />
oni protjerani samo zato što nisu<<strong>br</strong> />
slijedili istu religiju kao kraljica<<strong>br</strong> />
Izabela.<<strong>br</strong> />
A onda… u proljeće 1941. godine,<<strong>br</strong> />
nacisti dođoše u Bosnu i odvedoše<<strong>br</strong> />
moju tetu Lauru. Stradala<<strong>br</strong> />
je... Nije stradala od ruke živih, jer<<strong>br</strong> />
živi bi prepoznali ljubav i ljepotu u<<strong>br</strong> />
svakoj ćeliji njena tijela, već je<<strong>br</strong> />
stra dala od ruke živih mrtvaca. Ži -<<strong>br</strong> />
vot u svom najuzvišenijem obliku<<strong>br</strong> />
prekraćen smrću - djelo mrtvorođenih<<strong>br</strong> />
hominoida. “Gdje je tu pravda?”,<<strong>br</strong> />
pitalo se šestogodišnje dijete<<strong>br</strong> />
u meni. Kako iko može oduzeti djetetu<<strong>br</strong> />
cijelu galaksiju njegovog emocionalnog<<strong>br</strong> />
kosmosa, galaksiju koju<<strong>br</strong> />
je porodila Priroda, kao što je porodila<<strong>br</strong> />
i Mliječni put? Ipak, teta La -<<strong>br</strong> />
ura i ja smo na neki čudnovat na -<<strong>br</strong> />
čin trijumfovali nad tim mrtvorođenim<<strong>br</strong> />
hominoidima: njen osmijeh<<strong>br</strong> />
još uvijek grije moju dušu, dok njihovi<<strong>br</strong> />
ledeni kosturi hlade zemlju u<<strong>br</strong> />
kojoj su zakopani. Njena ljepota<<strong>br</strong> />
još uvijek osvjetljava moje emocio -<<strong>br</strong> />
na lne staze, dok njihovi ostaci onečišćuju<<strong>br</strong> />
božiju zemlju. Sjećanje na<<strong>br</strong> />
nju i dalje živi kao spomenik ljepoti<<strong>br</strong> />
i magiji života, a na njih kao ko -<<strong>br</strong> />
smički izmet.<<strong>br</strong> />
Šetnja - ljeto 1940, ljeto 1992.<<strong>br</strong> />
Gdje su te riječi koje bi mogle<<strong>br</strong> />
opisati osjećanja petogodišnjeg<<strong>br</strong> />
dje čaka dok u ljetnje jutro šeta s<<strong>br</strong> />
majkom kroz mrežu ulica i sokaka<<strong>br</strong> />
Ba ščaršije, starog sarajevskog ba -<<strong>br</strong> />
zara? Da li i u jednom jeziku na<<strong>br</strong> />
svijetu postoje riječi koje bi mogle<<strong>br</strong> />
proizvesti muziku opčinjenosti što<<strong>br</strong> />
prožima cijelo biće djeteta dok ko -<<strong>br</strong> />
rača bajkovitim svijetom?<<strong>br</strong> />
Prvo, zrak ranog jutra u Sarajevu<<strong>br</strong> />
- svjež i sre<strong>br</strong>nast, treptav i<<strong>br</strong> />
svje tlucav, čini ti se kao da pleše u<<strong>br</strong> />
ri tmu tvog vlastitog razdraganog<<strong>br</strong> />
srca. Zrak što obiluje umirujućim<<strong>br</strong> />
mi omirisima: miris zimzelenog dr -<<strong>br</strong> />
veća sa okolnih planina, reski mi -<<strong>br</strong> />
ris patine vječnih crkava, džamija<<strong>br</strong> />
i sinagoga, očaravajući mehlemmi<<strong>br</strong> />
ris hrane sultana i radža, koji se<<strong>br</strong> />
širi iz osunčanih, širom otvorenih<<strong>br</strong> />
aš činica…<<strong>br</strong> />
Zatim sâm prostor, ta poetična<<strong>br</strong> />
geometrija različitih ali uzajamno<<strong>br</strong> />
komplementarnih linija i oblika<<strong>br</strong> />
os manske, mavarske, austrougarske<<strong>br</strong> />
i secesijske arhitekture. Nikada<<strong>br</strong> />
se nisam slagao sa kritičarima<<strong>br</strong> />
u oblasti umjetnosti koji ne vole<<strong>br</strong> />
mješavine arhitektonskih stilova.<<strong>br</strong> />
Arhitektura u Sarajevu trebala bi<<strong>br</strong> />
ih uvjeriti da mješavine građevinskih<<strong>br</strong> />
stilova mogu, baš kao i mješavine<<strong>br</strong> />
ljudi, proizvesti neočekivanu,<<strong>br</strong> />
nepredvidivu ljepotu. Ono što čini<<strong>br</strong> />
Sa rajevo jedinstvenim jesu beskonačna<<strong>br</strong> />
iznenađenja koja nam priređuju<<strong>br</strong> />
novi i neobični oblici, jedan<<strong>br</strong> />
za drugim. Čak su i u “turskom”<<strong>br</strong> />
dijelu grada oduvijek postojale<<strong>br</strong> />
95
Change language