behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

ROMAN<br />
Bilo je očito da je to rekao iz ljutnje. Mislio je<br />
da i ja hoću da ga zafrkavam, pa je uzvraćao otkrivajući<br />
moju tajnu.<br />
23.<br />
Sklopio sam oči i neko vrijeme držao ih sklopljene.<br />
I držao ih sklopljene. Toliko sam ih držao<br />
sklopljene da su mi kapci otežali, i hvatao me je<br />
san. Znao sam, ako je ovo san i ako me u ovom snu<br />
uhvati san, i kad se probudim iz drugog sna još<br />
uvijek ću biti u prvome, i moram se i iz njega probuditi.<br />
Ne smijem dopustiti da me san uhvati.<br />
Otvorio sam oči i vidio oca. Zdravog, jakog, bezbrižnog.<br />
Još uvijek se smijao.<br />
Rekoh: “Pravo kaži – jesi li ti živ?”<br />
“Da. Živ sam”, reče uvjereno.<br />
Ustao je i pokazao mi se, od glave do pete.<br />
Micao se. Imao je zapreminu.<br />
“Dođi, provjeri!”, reče.<br />
Ustao sam. Dodirnuo sam ga. Omirisao ga.<br />
Nije mirisao na mrtvaca.<br />
S osmijehom reče: “Hoćeš da idemo na rijeku?”<br />
“Otkud ovdje rijeka? Ovo je Teheran”, rekoh.<br />
Uvjereno reče: “Provjeri!”<br />
Otišao je do vrata. Pored vrata je zastao, čekajući<br />
me. Bacio sam deku. Preko odjeće sam navukao<br />
kaput i izašli smo na vrata. Da sam spavao, sad<br />
kada smo izlazili napolje, na ovoj hladnoći s početka<br />
jutra, probudio bih se; međutim, izašli smo,<br />
bilo je jako hladno, a jutarnja svjetlost veoma<br />
oštra; no, nisam se probudio. Dakle – bio sam<br />
budan, a čovjek koji je pored mene hodao ulicom<br />
uistinu je bio moj otac. U košulji kratkih rukava. U<br />
ovo doba godine. U ovo doba dana. Na ovom vremenu.<br />
Na ovoj svjetlosti koja donosi uvjerenost.<br />
Upitao sam: “Zašto nisi odjenuo sako?”<br />
“Ne treba. Uopće mi nije hladno”, reče.<br />
“Kuda ćemo?”, upitah.<br />
“Idemo u Lalezar 23 ”, reče.<br />
Pitao sam: “Zašto tamo?”<br />
“Imam posla”, reče.<br />
“Kakvog posla?”, upitah.<br />
“Ne pitaj!”, reče. “Mnogo volim taj kraj. Moj<br />
Teheran je tamo. Raskršće Kont, ulice Lalezar,<br />
Eslambul, Ferdusi, Sa’di, Mohberoddoule, Manučehri<br />
– samo taj kraj dobro poznajem.”<br />
Bilo je toliko rano da uopće nije bilo taksija.<br />
23 Ulica u Teheranu. (Prim. prev.)<br />
166<br />
Jedan dotrajao Opel 61 stade nam pred noge.<br />
Odvezao nas je prema ulici Ferdusi. Sjeli smo pozadi.<br />
Usputne ulice bilo su potpuno puste. Nastojao<br />
sam da ne gledam oca, ne bi li ga nestalo. U retrovizoru,<br />
pogled mi pade na vozača Opela: bio je to<br />
moj nekadašnji šef. Pozdravili smo se, predstavio<br />
sam mu oca. Ona velika grba koju je imao, i nizak<br />
stas, za volanom se nisu previše primjećivali. Sigurno<br />
je nešto stavio pod sebe kako bi se podigao, a i<br />
tako mu je glava dosezala tek visinu volana. Rekao<br />
je da taksira rano izjutra i krajem večeri jer su ulice<br />
tada puste a troškovi na ženu i dijete veliki, i čovjek<br />
se mora dovijati kako god može. Okrenuo je glavu<br />
prema meni i kazao: “Rekao sam ti koliko je volim.”<br />
“Da, sjećam se”, rekoh.<br />
Pitao me je za ženu i rekao: “Pozdravi je!”<br />
“Svakako”, rekoh.<br />
Izašli smo na početku ulice Manučehri. Nije<br />
htio uzeti novac. Htio je da bude ljubazan. No,<br />
teškom mukom uspjeli smo mu platiti.<br />
24.<br />
Zašli smo u ulicu Manučehri.<br />
“Ti reče, ovdje imaš posla?”, rekoh.<br />
Reče: “Da. Pođi za mnom!”<br />
“Kažeš, poznaješ ovaj kraj?”, rekoh.<br />
S osmijehom reče: “Ovaj kraj poznajem kao<br />
vlastiti džep. Onaj kraj, malo prema gore, ne poznajem,<br />
ali ovaj poznajem i bolje od tebe.”<br />
Išao je naprijed i bio živahniji i raspoloženiji<br />
nego ikad (nego svih onih jutara kada smo zajedno<br />
išli na rijeku). Obuze me smijeh.<br />
“Zašto se smiješ?”, upita.<br />
Rekoh: “Koji si ti prepredenjak! Čitavu jednu<br />
godinu svi smo mislili da si umro; ali, ti si zaista<br />
živ. Zar ne?”<br />
“Naravno da sam živ. Zar ne vidiš?”<br />
Stigli smo do jednog proširenja i ulica se završila.<br />
Bili smo na obali rijeke. Tačno naspram nas,<br />
na drugoj obali rijeke, bilo je drveće s isprepletenim<br />
krošnjama, a iza drveća se uzdizala visoka<br />
planina oštrog vrha koju sam brzo prepoznao: bila<br />
je to naša planina Soffe.<br />
Rekoh: “E! Pa, ovo je naša rijeka!”<br />
Reče: “Šta je tebi? Ovo je raskršće Kont. A ovo<br />
je ulica Lalezar. Rekao sam da ovaj kraj poznajem<br />
bolje od tebe!” Pogleda oko sebe i reče: “Odavde<br />
imam mnogo uspomena. Čitav jedan život proveo<br />
sam ovdje.”<br />
Sunce se podizalo s naše lijeve strane, od<br />
kraja rijeke, iz pravca močvare. Skrenuli smo udesno.<br />
Napravili smo nekoliko koraka.<br />
Reče: “Za vrijeme rata – drugog rata, naravno;<br />
Drugog svjetskog rata, a ne ovih ratova koje<br />
sada vidiš...”<br />
“Da?”<br />
“Za vrijeme rata, ovdje je bila jedna kafana.”<br />
“Gdje?”<br />
“Tačno ovdje.” Vrhom cipele povukao je liniju<br />
po zemlji. Potom je izuo cipele i čarape, skinuo<br />
košulju i hlače, i sjeo na kamen koji je stajao pored<br />
linije. Rekao mi je da i ja sjednem kraj njega.<br />
Skinuo sam kaput koji sam nosio i bacio ga na<br />
zemlju. Bio je to Hamidov kaput. Postalo mi je<br />
hladno. Htio sam da ga obučem. Predomislio sam<br />
se. Morao sam dopustiti da mi postane hladno,<br />
što hladnije. Još se moglo posmatrati Sunce; još<br />
uvijek nije prejako sijalo. Ali, od Sunca čovjek<br />
ništa nema. Sunce je Sunce. Sunce Zajanderuda;<br />
Sunce Lalezara. Sva su Sunca jednaka.<br />
“I?”, rekoh.<br />
“Bila je tačno ovdje. Nekoliko stepenica vodilo<br />
je naniže. U njoj je služen veoma dobar kebab.<br />
Bila je poznata u čitavom Teheranu. Ovdje je pjevala<br />
jedna pjevačica iz Poljske. Imala je predivan<br />
glas. Možda su zbog njenog glasa kebabi ovdje<br />
bili tako ukusni. U to vrijeme bio sam u Teheranu.<br />
Bio sam, otprilike, tvojih godina. Došao sam bio u<br />
Teheran da tražim posao, mada je u Isfahanu bilo<br />
mnogo posla; ali, za onamo me ništa nije vezalo.<br />
Mrzio sam Isfahan. Mrzio sam krojački zanat...”<br />
“A rijeku?”<br />
“... Kad god sam imao para, odlazio bih u tu<br />
kafanu. Jeo sam kebab i slušao glas te Poljakinje. Toliko<br />
sam dolazio ovdje da sam se sprijateljio s Poljakinjom.<br />
Ovdje nije imala nikoga. Oca, majku, muža i<br />
djecu ubili su joj Nijemci, i samo je ona uspjela da<br />
pobjegne i dođe u Iran. U to vrijeme, kad sam ja bio<br />
tvoje dobi, ona je imala trideset godina. Bila je vrlo<br />
prijazna i topla žena. Po dobroti joj nije bilo ravne. Ja<br />
nisam bio tako dobar, ali slagali smo se. Tačno je da<br />
sam bio mlađi od nje, i da je ona, spram iranskih<br />
žena, bila viša; ali, ni ja nisam bio kakav sam sad.<br />
Imao sam figuru kao dvije tvoje. Bili smo približno<br />
iste visine. Živjela je sama. Silno je voljela Poljsku.<br />
Znala je tek nekoliko riječi perzijskog, ali i s tih nekoliko<br />
riječi objasnila mi je kako je živjela prije nego što<br />
je došla u Iran; kakav je odnos imala s mužem; kako<br />
su Nijemci, kada su napali, počinili masovna ubistva.<br />
S tih nekoliko riječi rekla bi sve što je željela da kaže.<br />
Pokazivala mi je fotografije muža, djece, Varšave i