behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

da nisu išle na rijeku iako je naš sokak bio vrlo<br />
blizu obale. Trebalo je samo da pređemo ulicu i<br />
preskočimo ogradu uz trotoar. Za nju je postojao i<br />
duži put, kojim nije trebalo skakati. Ona je poželjela<br />
da peca. Ja nikada nisam pecao (ponekad<br />
sam se kupao; ali, većinom bih hodao pored rijeke<br />
i posmatrao one koji su se kupali ili pecali); no,<br />
kako bih je odveo na rijeku, posudio sam od<br />
Hamida – koji je bio naš komšija – štap za pecanje.<br />
Dok je sjedila na obali iščekujući ribu i držala<br />
noge do koljena u vodi, palo mi je na pamet da je<br />
otpozadi gurnem u rijeku. To sam i učinio. Rasplakala<br />
se. Bacila je štap za pecanje u vodu i otrčala u<br />
mokroj odjeći. Voda je odnijela štap za pecanje.<br />
Kad sam se vraćao, vidio sam je kako u suhoj odjeći<br />
stoji pored vrata naše kuće i tužaka me majci.<br />
Nije joj ništa rekla o guranju i kvašenju, jer kad bi<br />
to rekla bilo bi jasno da je sa mnom otišla na rijeku.<br />
Samo je rekla da sam htio da pričam s njom.<br />
Od tada, niti smo više zajedno otišli na rijeku,<br />
niti smo pričali. U to vrijeme mnogo mi je bila u<br />
mislima. Ali, zbog onog tužakanja, a još više zbog<br />
posuđenog štapa za pecanje koji je odnijela voda,<br />
i koji me je ponizio pred Hamidom, prestao sam<br />
da mislim na nju i počeo misliti o drugim djevojkama.<br />
No, sada više nisam bio ljut ni na nju niti na<br />
druge djevojke koje su me, jedna po jedna, ponizile<br />
i ostavile (ili sam ja ostavio njih). Čovjeku na<br />
kraju uvijek ostane poniženje. Samo poniženje.<br />
Otraga se začuo glas žene koja ju je dozivala.<br />
“Još si ovdje? Nemoj zakasniti!”<br />
Bila je to njena majka. Promolila je veliku<br />
glavu kroz vrata.<br />
Djevojka me je predstavila.<br />
Njena majka je klimnu glavom i opet reče:<br />
“Nemoj zakasniti!”<br />
Djevojka baci pogled na svoj ručni sat i reče<br />
mi: “Moram ići. Drago mi je da sam te vidjela.”<br />
Otišla je.<br />
Njena majka me se prisjetila. Pozdravila se sa<br />
mnom i izjavila mi je sućut zbog očeve smrti.<br />
BEHAR 105­106<br />
12.<br />
Jednom me je otac pokvasio. Bilo je to jedno<br />
od onih hladnih jutara, kada smo zajedno išli na<br />
rijeku. Otac se skinuo i otišao u vodu. Bio je tako<br />
dobro raspoložen da je i meni govorio dođi u<br />
vodu. Ja sam, kao i svakog dana, stajao pored njegove<br />
torbe i odjeće, a i tu gdje sam bio drhtao sam<br />
od hladnoće. Prvo sam mislio da se šali; ali, vidio<br />
sam da je izašao iz vode, i da hoće nasilu da s<br />
mene svuče odjeću i odnese me u vodu. Uzeo me<br />
je za ruku i odvukao do same vode, i u odjeći me<br />
gurnuo u rijeku. Od hladnoće mi je zastao dah.<br />
Izvukao sam se iz njegovih ruku i izašao iz vode.<br />
Ali, već sam bio mokar do gole kože i voda je<br />
svuda kapala. Ledio sam se. Gibao sam se i trčao<br />
pored rijeke, slušao ga kako se iz sveg glasa smije<br />
iz vode. Toliko me je ta njegova neslana šala bila<br />
razbjesnila da sam njegovu odjeću (koju je, prije<br />
nego što je otišao u vodu, uredno složio i stavio<br />
pored torbe) i torbu (u kojoj je bio njegov peškir)<br />
uzeo i bacio u vodu, i ne osvrćući se dao se u bijeg.<br />
Dok sam stigao kući, toliko sam trčao da sam<br />
se sav ugrijao. Ali, bio sam mokar do gole kože, pa<br />
se majka prestravila i počela da me ispituje. Dok je<br />
prostirala moju odjeću na sunce, sve sam joj ispričao.<br />
Rekao sam da smo, umjesto odlaska u<br />
hamam, ponekad jutrom odlazili na rijeku, da se<br />
otac kupao a ja sam samo kvasio glavu, i da me je<br />
danas, prije nego što sam pokvasio glavu, otac<br />
pokvasio od glave do pete.<br />
Otac se vratio nekoliko minuta kasnije, mokre<br />
odjeće i torbe. Majka je prostrla na sunce njegovu<br />
odjeću. Bez prestanka je gunđala, psovala, kukala<br />
i proklinjala. Otac ništa nije rekao. Ni mene nije<br />
gledao. Izgubio se, odjenuo suhu odjeću i otišao.<br />
To je bio zadnji put da skupa odemo na kupanje.<br />
Čak ni u hamam više nismo išli zajedno. Pokoje<br />
jutro, prije izlaska sunca, kad bi se poželio hamama<br />
otac bi uzeo svoju torbu i otišao. Ali, mene sa<br />
sobom ne bi poveo. Majci je govorio: “Ovaj dječko je<br />
narastao; sâm treba ići u hamam.” Ni majka ni ja<br />
nismo znali ide li u hamam ili na rijeku.<br />
13.<br />
Nakon mosta Hadžu, širina vode rijeke Zajanderud<br />
se smanjuje, a dubina povećava. Tu mi je za<br />
oko zapeo začuđujući prizor: jedan motorni čamac<br />
bio je usidren na obali. Bilo je to prvi put u mom<br />
životu da na rijeci Zajanderud vidim čamac, i to<br />
motorni. Prvo sam pomislio da sanjam, jer u zadnje<br />
sam vrijeme puno sanjao. No, kada sam uveče otišao<br />
kući, moj šura je rekao on sam nije vidio –<br />
pošto u posljednje vrijeme onuda nije prolazio – ali<br />
je čuo da se odnedavno rijekom plovi u čamcu.<br />
Rekao je, to je sigurno izum Huzestanaca 12 koji su<br />
nakon rata došli u Isfahan. Moguće. Tih dana,<br />
ROMAN<br />
Huzestanaca je u Isfahanu bilo mnogo. Pa kad su<br />
već bili tu, umjesto da budu u svom gradu i svojim<br />
kućama, i žive svoje živote, i njihov su čamac, umjesto<br />
u svoj Karun, 13 spuštali u Zajanderud. Ali – gdje<br />
je Karun, a gdje Zajanderud. Zajanderud, ili Zenderud,<br />
samo je za isušenu pustinju Isfahana bio rađalac<br />
14 i živ; 15 no, za ozelenjelu dolinu Huzestana nije<br />
bio ni običan potok (ili, što bi Isfahanci rekli, rukavac).<br />
Međutim, otac je govorio da je Zajanderud<br />
nekada uistinu bio živ i rađalac, te da je voda riječnog<br />
korita dosezala do polovine nasipa. Štaviše,<br />
kad bi padale jake kiše, voda bi prešla nasip i izlila<br />
se ulicama i sokacima. Čak u novije vrijeme (otac bi<br />
govorio), kada smo stanovali blizu rijeke, voda je<br />
nadošla i zahvatila i naš sokak. Nisam se sjećao<br />
toga, niti dâna kada je Zajanderud bio bogat<br />
vodom. Bilo je to isto kao kada bi se raspredalo o<br />
tome da je otac svojedobno bio poznat krojač. Niti<br />
sam jedno vidio svojim očima, niti drugo. No, iz<br />
dužine mostova proizlazi da je nekada (barem u<br />
vrijeme izgradnje mostova, prije trista godina) u<br />
rijeci bilo mnogo više vode nego sada. Sijosepol 16 je<br />
bio duži; Hadžu je bio kraći zato što su lukove mosta<br />
pregrađivali, tako da se voda skupljala i iza mosta<br />
bi nastalo jezerce po kojem su plovili čamci (prije<br />
istih onih trista godina). Ispod mosta, unutar lukova<br />
i na stepenicama, ljudi su sjedili ukrug, jedni<br />
pored drugih; na donjim stepenicama su rashlađivali<br />
noge, dok je višak vode iz vještačkog jezera<br />
proticao kroz sve lukove mosta. Koliko ja pamtim, u<br />
polovini lukova mosta Hadžu nikada nije bilo vode;<br />
a od trideset dva luka onog drugog mosta 17 vode je<br />
bilo samo u tri-četiri središnja.<br />
Kada sam vidio čamac, sjetio sam se oca i u<br />
sebi pomislio: šta bi rekao, ili učinio, kad bi vidio<br />
ovaj prizor? Nasmijao bi se, ili ne bi? Ukrcao bi se,<br />
ili ne bi? Prvog dana, čamac sam samo vidio –<br />
izdaleka – i nisam mu prišao; i uhvatio me smijeh.<br />
Sljedeći dan, nisam vjerovao da ću ga opet vidjeti.<br />
12 Stanovnici provincije Huzestan na jugu Irana,<br />
koja je tokom iračko-iranskog rata od 1980. do<br />
1988. bila poprište najtežih borbi i pretrpjela<br />
ogromna razaranja. (Prim. prev.)<br />
13 Rijeka u provinciji Huzestan. (Prim. prev.)<br />
14 Prvi dio imena Zajanderud, tj. oblik zajande,<br />
znači “onaj koji rađa”. (Prim. prev.)<br />
15 Prvi dio imena Zenderud, tj. oblik zende, znači<br />
“živ”. (Prim. prev.)<br />
16 Čuveni most u Isfahanu (Prim. prev.)<br />
17 Tj. mosta Sijosepol. (Prim. prev.)<br />
159