behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

ROMAN<br />
Ali, vidio sam ga. I prišao mu. Stao sam pored<br />
njega i pogledao ga. Čamac. Motorni. Od onih koje<br />
se moglo vidjeti u Horramšahru, 18 dok se tamo<br />
moglo otići. I u Abadanu, 19 na obali mora. Od<br />
nekoliko povezanih buradi, na kojima je stajala<br />
široka ploča, napravljena je bila mala platforma. Ta<br />
platforma bila je prvi dok na Zajanderudu. Služila je<br />
za to da oni koji su htjeli ući u čamac prvo odu na<br />
nju, pa da s nje odu u čamac. Stao sam na platformu.<br />
Zaljuljala se. Dok si podizao i spuštao noge,<br />
zaljuljala bi se i ljuljala bi te. Ali, bila je čvrsta. Vukao<br />
sam nogu za nogom, kako bi se zaljuljala i ljuljala<br />
me. A dok sam se ljuljao, ljuljali su se i čamac, rijeka<br />
i drveće na drugoj obali rijeke. Pri svakom pokretu,<br />
ploča ispod mojih nogu je škripala.<br />
Iz šatora postavljenog na obali rijeke izašao je<br />
dječak od dvanaestak godina. Nešto je žvakao i gledao<br />
me. Gledajući i mršteći se, prišao je bliže. Kada<br />
se sasvim približio, zastao je. Ličio je na nekog kome<br />
čamac i dok pripadaju. Ili nekom starijem od njega,<br />
uz koga je on bio. Čekao sam da se pobuni zbog<br />
čega tu stojim. Kad bi to rekao za dok, bilo bi uredu;<br />
no, obala rijeke – pa čak i prostor pored čamca –<br />
nije ničija. Pripadala je svima, i ja sam mogao satima<br />
baš tu stajati i posmatrati, a da se ne ukrcam.<br />
Stajali smo – ja na doku a dječak na obali, a<br />
potom u čamcu – toliko dugo dok se nije pojavilo<br />
nekoliko mušterija za čamac. Bila je to jedna cijela<br />
porodica: muškarac, dvije žene i četvero djece.<br />
“Koliko košta?”, pitali su dječaka.<br />
Dječak reče: “Pet tumana po osobi.”<br />
Muškarac se neko vrijeme cjenjkao. Na kraju<br />
je dječak pristao da svu djecu zaračuna kao jednu<br />
osobu, a i dvije žene kao jednu, te da od njih uzme<br />
petnaest tumana.<br />
Stadoše na dok i on se snažno zaljulja. Žene<br />
se uplašiše i vrisnuše. Dječak se nasmija. Djeca<br />
poskočiše po doku i zaljuljaše ga. U jednom trenutku,<br />
na tako malom doku bilo je osmero ljudi, a uz<br />
to su se i ljuljali. Muškarac izgrdi djecu i pomože<br />
ženama da uđu u čamac.<br />
Putnici se čvrsto smjestiše na čamcu. Dječak<br />
upali motor i čamac se trznu s mjesta. Putnici<br />
izgubiše ravnotežu, ali opet se čvrsto smjestiše i<br />
zbiše jedno uz drugo. Gledao sam kako se smiju i<br />
uživaju. Vrisak žena niti jednog trena nije prestajao.<br />
Pratio sam vodenu brazdu koja je ostajala iza<br />
18 Grad u provinciji Huzestan. (Prim. prev.)<br />
19 Grad u provinciji Huzestan. (Prim. prev.)<br />
160<br />
čamca. Ta brazda, brazda motornog čamca, na<br />
ovoj vodi, vodi Zajanderuda – bila je novost. Bila<br />
je neumjesna. Nije pristajala ovoj vodi. Taj motorni<br />
čamac, koji je žustro brazdao vodu rijeke što je<br />
prije trista godina bila rađalica, a sad je već neko<br />
vrijeme u klimakteriju – bio je prava rugoba.<br />
Dok se još nije bio ni smirio od ljuljanja koje<br />
su izazvala djeca, a čamac napravi krug i usidri se<br />
na početno mjesto.<br />
Baš tako je bilo! Porodično putovanje po<br />
Zajanderudu tako se brzo završilo! Treba biti<br />
pošten! Petnaest tumana za jedan jedini minut?<br />
Međutim, ukrcana porodica nije prigovorila. Nije<br />
se ni moglo na nešto prigovoriti, jer se čamac nije<br />
mogao odvesti dalje nego što ga je čamdžija<br />
odvezao; dalje se dubina vode smanjivala i čamac<br />
bi se nasukao. Tako je rekao dječak-čamdžija, po<br />
čijem je narječju bilo jasno da nije iz Isfahana.<br />
Pitao sam: “Možeš li mene odvesti malo dalje?<br />
Za ovako kratku vožnju pet tumana je previše.”<br />
Odgovorio je da će se čamac, ako ode malo<br />
dalje, nasukati i polomiti. Ljutito reče: “Da mi daš<br />
i hiljadu tumana, ne bih te odvezao dalje.”<br />
14.<br />
Iste noći, sanjao sam da sam s ocem u čamcu i<br />
da se vozimo po rijeci. Čamdžija je bio gospodin<br />
Golčin. Čamac nam nije bio motorni, već na vesla.<br />
Veslao je gospodin Golčin. Sjedio je u zadnjem dijelu<br />
čamca, u bijeloj majici kratkih rukava na kojoj je<br />
bilo otisnuto uvećano lice Brusa Lija. Pri svakom<br />
pomjeranju vesala, mišice bi mu se napinjale i blistale<br />
na mjesečini. Imao je dva vesla; pomjerao ih je<br />
istovremeno i žvakao žvaku. Bila je noć, ali sve se to<br />
vidjelo na mjesečini. Vidjelo se da je voda mirna; da<br />
je čamac plovio pokretanjem vesala, a ne pomoću<br />
vodene struje. Međutim, u pravcu vodene struje –<br />
vodene struje na javi – vidjelo se i da smo odmakli<br />
dalje od mjesta gdje je bio usidren motorni čamac,<br />
da smo prošli most Bozorgmehr i dalje napredovali.<br />
Uplašio sam se. Plašio sam da će se čamac nasukati.<br />
Otac reče: “Ne boj se, sine; rijeka je nadošla i može<br />
se ploviti čamcem.” Pitao sam kuda idemo. Reče:<br />
“Idemo do kraja rijeke.” Znao sam da se na kraju rijeke<br />
nalazi močvara. “Šališ se?”, upitah. Reče: “Ne,<br />
sine. Najozbiljnije, idemo vidjeti kraj rijeke; kažu da<br />
je tamo močvara, pa da vidimo kako izgleda.” Premda<br />
sam i sâm silno želio vidjeti močvaru Gavhuni,<br />
čije sam ime toliko puta čuo – opet me je bilo strah.<br />
Rekoh: “Potonut ćemo u močvaru!” Otac se nasmija.<br />
Reče: “Ne boj se, sine. Kad je iz daljine ugledamo,<br />
zaustavit ćemo se.” Otac je sa mnom pričao nekako<br />
čudno, kao učitelji. I stalno je govorio “sine”. Prošli<br />
smo i ispod mosta Šahrestan; no, on nije bio tako<br />
oštećen kao na javi. Čak su i kiosci pored mosta bili<br />
čitavi. Međutim, nisam stigao da ga dobro osmotrim,<br />
pošto je naš čamac brzo napredovao. Voda je<br />
bila potpuno mirna. Nije se čuo nikakav zvuk. Samo<br />
veslanje gospodina Golčina. Otac i ja smo sjedili na<br />
prednjem dijelu čamca i gledali naprijed. Samo bih<br />
ja, plašeći se i osvrćući oko sebe, ponekad bacio<br />
pogled na Golčina: i dalje je veslao, gledao naprijed<br />
i žvakao žvakaću gumu. Prošli smo i ispod mosta<br />
Čum. Umirao sam od straha. Sve jednako gledajući<br />
naprijed, otac spusti ruku na moje rame i reče: “Ne<br />
boj se, sine, nije to ništa. Morali smo ovo učiniti.<br />
Prije ili kasnije, svejedno je.” Nije gledao mene, već<br />
samo naprijed. To me je još više plašilo. Mislio sam<br />
da nije ostalo još mnogo puta. Otac reče: “Tako je,<br />
sine, stižemo. Ali, ostalo je još malo; kad stignemo,<br />
reći ću ti.” Rekoh: “Tata, hajde da se vratimo.” Reče:<br />
“Toliki smo novac dali da nas doveze dovde, a ti sad<br />
hoćeš da se vratimo?” “Dovraga i novac koji smo<br />
dali!”, rekoh. “Kuda više idemo? U močvari se nema<br />
šta vidjeti.” Reče: “Kako nema, sine? Čitav naš život<br />
u toj je močvari. Sve što jesmo i nismo, što imamo i<br />
nemamo – uliveno je u nju; sva voda koja je tekla<br />
po našim tijelima slila se u nju; i ti onda kažeš da se<br />
vratimo?” Rekoh: “Dobro, sad i mi sami idemo u nju;<br />
to si htio?” Reče: “Pa šta, dovraga, ako i idemo?”<br />
Vidio sam da nema koristi. Šta god sam rekao, nije<br />
ga se doticalo. Pomaknuo sam se malo unazad. Nije<br />
se mrdnuo s mjesta. Okrenuo sam se i pogledao<br />
Golčina. Posmatrao me je, ne trepćući. Iz njegova<br />
sam pogleda pročitao da govori: sad je vrijeme. Bio<br />
je upravu. To je bila najbolja prilika. Otac je gledao<br />
naprijed, nije se pomjerao i sjedio je tačno na ivici<br />
čamca. S obje ruke gurnuo sam ga otpozadi, da<br />
padne u vodu; ali, nije se ni mrdnuo. Opet sam ga,<br />
objeručke, gurnuo iz sve snage; no, nije vrijedilo.<br />
Kao i da nisam. Čak ni glavu nije okrenuo. Prišao<br />
sam naprijed i pogledao ga. Ni on, kao ni Golčin,<br />
nije treptao. Tek tad mi je palo na pamet da mu se,<br />
sve vrijeme dok je govorio, usne nisu micale. Upitah:<br />
“Tata, jesmo li stigli ili ne?” Ništa nije rekao. Stizali<br />
smo. Bio sam siguran da smo stigli, ili upravo<br />
stižemo. Potrčao sam prema kraju čamca i htio da<br />
istrgnem vesla iz Golčinovih ruku; no, ruke su mu se<br />
bile gadno slijepile s drškama vesala. Nije bilo kori-