behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

POVIJESNA ČITANKA<br />
Zgoda bježi ispod neba.<br />
Da je stigne majstor treba;<br />
Zgoda, to je disaj zore.<br />
Brzi lahor u sred gore,<br />
Taj je lahor zadah mali.<br />
Što te jedan trenut gali;<br />
Dok nas blago sunce grije,<br />
De ispimo čašu, dvije!<br />
Uopće je Nećersija najveći majstor<br />
u kovanju slavospjeva. Njegov<br />
pa negirični spjev, ili čak apoteoza,<br />
šej hul-islama Azmi-efendije, poz -<br />
na ta je u turskoj književnosti kao<br />
uzor pjesma svoje vrsti. Evo kako<br />
po činje:<br />
Uzmi rukom Nerćesija,<br />
Čašu slave i radosti.<br />
Kad si taj čas dočekao.<br />
Veseli se, pij i gosti!<br />
Progji, sjedi u vrh krčme.<br />
Kao što je Džemšid sjedo;<br />
Progji ćulah natjeravši<br />
Na oči - na čelo bliedo.<br />
Danju noću treba piti,<br />
A nikada pjan ne biti.<br />
Jer kada se džaba pije.<br />
Treba piti veselije.<br />
De povikni: “Uživanje!”<br />
Nek napuni doba svoje,<br />
Nek se toči staro vino.<br />
Nek veselo sviet poje.<br />
Nek napuni cio obzor<br />
Vika: pijmo, pijmo, pijmo!<br />
Neka Đžemšid vidi, kako<br />
Darijski se veselimo.<br />
Ovo nije ono piće,<br />
Što pjanice u se liju,<br />
Da s’opiju i megju se<br />
Praznima se čašam biju.<br />
U ovom je piću uzrok<br />
Prave sreće i veselja.<br />
Iz svake se kaplje ragja<br />
Nova nada — nova želja i t. d.<br />
20<br />
Nerćesijini savremenici bili su<br />
šejhi Husejini Lamećani, koji se<br />
takogje iskazao kao junak na<br />
peru, i glasoviti učenjak Mostarac<br />
Ibrahim ef. Roznamedžija, koji je<br />
na godine bio svrha i razvrha u<br />
Carigradu. Da pače i veliki veziri<br />
i šejhul islami morali su se o<br />
svemu s njime savjetovati. Ovaj -<br />
u jednoj osobi diktator i demagog,<br />
držao je na uzdi i dvor i narod. U<br />
isto vrijeme živio je takogje Jusuf<br />
paša, za koga veli Ćatib-Čelebi,<br />
da je toliko bio učen, da bi mogao<br />
sjesti i na sedžadu šejhul-islama,<br />
nu u napunu muževne dobe kao<br />
II. vezir postao je žrtvom Džindžihodžine<br />
spletke. Osim rečenih još<br />
tri naša zemljaka obnašali su najveće<br />
sudačke časti u Carigradu, a<br />
to su Isa efendija Sarajlija, Bejazi<br />
efendija i Šaban efendija Nevesinjac.<br />
U drugoj polovici XVII. vijeka<br />
susretamo se takogje sa dva<br />
poznata naša zemljaka s Ahmed<br />
ef. Mostarcem i s glasovitim šejhom<br />
Abdullhi Gaibijom. Prvi se<br />
istaknuo na polju islamske iurisprudencije<br />
s djelom “Fetava-i-<br />
Ahmedi” (fetve Ahmedove) koje su<br />
priznate u učenom svijetu. Osim<br />
toga napisao je još djelo “Enisulvaizin”<br />
(Prijatelj propovjednika).<br />
Umro u Mostaru l090. (1679.)<br />
poštovan kao visoko naobražen i<br />
plemenit čovjek. R. a.<br />
(O Abdullahu Gaibiju) Šejhi Gaibija<br />
je rodom iz hljevanjske okolice,<br />
odakle se preselio i nastanio u<br />
St. Gradišku. Gdje je učio nauke<br />
ne zna se, ali da je bio visoko naobražen,<br />
to nam svjedoči spomenik,<br />
na ime komentar u dva obsežna<br />
sveska na “Fususul-hi kem,” najglasovitije<br />
i najmističnije djelo oca<br />
mistične filozofije na istoku, imenom<br />
Muhjuddini Arebije. Od svih<br />
komentatora Fususa veli se, da je<br />
naš Gaibija najdublje za ro nio u<br />
Tu frcaju iskrice kao od glavnje<br />
ćumura. Mnogi su kušali, da ga<br />
dostignu u pjesničkom slikanju i<br />
u igri riječi, ali im je trud ostao<br />
uzaludan, jer je Nerćesija u tome<br />
nedostiživ. Možda ni jedna turska<br />
zabavna knjiga nije doživila<br />
toliko izdanja, koliko “Hamsei<br />
Nerćesi”.<br />
tajne toga tajinstvenoga dje la.<br />
Osim toga napisao je jednu knjižicu<br />
o svojim derviškim nazorima.<br />
Umro je oko 1100. (1688.) u St.<br />
Gradiškoj, gdje mu je i turbe<br />
sagragjeno, koje se i danas u dobru<br />
stanju nalazi. Često muslimani iz<br />
okolišnjih mjesta pregju u Slavoniju<br />
i hodočaste mu grob. Megju bo -<br />
sanskim dervišima cijele legende<br />
iz njegova života pronose se od<br />
usta do usta. R. a.<br />
(O Alauddinu Sabitu Užičaninu)<br />
Taj se pjesnik zove punim imenom<br />
Alauddin Sabit Užičanin. Kada i<br />
gdje se upravo rodio, to se ne da<br />
tačno odrediti. Neki misle, da se<br />
rodio u Užicama u Bosni. Nu po<br />
svoj prilici rodio se u Taslidži<br />
(Plevlju) početkom druge polovice<br />
XVIII vijeka. O njegovoj mladosti<br />
ništa se takogje ne zna, jer ni stari<br />
ni novi biografi ne bilježe niti jednoga<br />
podatka. Kada je Sabit došao<br />
u Carigrad, stupio je pod okrilje<br />
Sejjidi-zade Mehmed paše (poznat<br />
u narodnoj pjesmi pod imenom:<br />
paša Sejidija) i njegovom protekcijom<br />
malo po malo dotjerao do<br />
mevlevijjeta, koja je čast veliko<br />
šerijatsko-sudačko dostojanstvo u<br />
Turskoj. Najprije je bio “mulla” u<br />
Bo sni, za tim u Konji i napokon u<br />
Di ar ibekiru, gdje je i preminuo<br />
1124. po Hidžr. (1712. po Hr.) Toliko<br />
je u svemu zabilježeno o Sabi-