behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

Nakon izvjesnih dilema<br />
sveštenik se odlučuje da<br />
izmjesti porodicu van<br />
grada, na Palama se sreće<br />
sa akterima rata,<br />
nalogodavcem medijskih<br />
laži i slikama opće<br />
mobilizacije.<br />
Ponedjeljak, 11. maj<br />
Otišli smo u opštinu, u vojni<br />
sekretarijat. Službenik koji je<br />
izdao potvrdu znao me je od ranije<br />
(krstio sam ga). Mislim da se preziva<br />
Lasica. Pokušao sam da mu<br />
predočim stradanje ljudi u gradu.<br />
Rekao sam da mi ne razumijemo<br />
ciljeve ovakvog bombardovanja,<br />
koje je, u stvari gađanje po ljudima<br />
nasumice. “Ako hoćete Hadžibajrića<br />
– svi znaju da je u vrtiću “Ne -<br />
ven“. Ovako gađate sirotinju i civile.<br />
Mi se krijemo i trpimo, ali ako<br />
jednom stane pucnjava, a neko će i<br />
to doživjeti (u ovim stradanjima<br />
motiv je toliko jak) – revolt koji se<br />
u ljudima sakuplja i narasta može<br />
dovesti samo do teške osvete. Moje<br />
riječi izazvale su smijeh i komentar;<br />
“Pope, tvoje je da popuješ, a<br />
moje da ratujem!“<br />
Odatle sam otišao u agenciju<br />
SRNA, a direktora, Todora Dutinu<br />
sam znao od ranije. Dutinu sam<br />
opo menuo da ne prenosi pogrešne<br />
vijesti o nama, jer će vijest, kad ode<br />
do naših porodica nanijeti veliku<br />
štetu, a mi ih ne možemo de ma n -<br />
tovati. On je odvažno rekao: “Va še<br />
je da se molite, a moje je da na mje -<br />
stu novinara izmišljam i la žem“.<br />
I pored velikog gostoprimstva<br />
ljubaznih domaćina, bio sam strahovito<br />
uznemiren. Svi mi, traumatizovani<br />
sarajevskom pucnjavom,<br />
nismo smjeli da pogledamo kroz<br />
prozor, niti smo igdje drugdje sjedali<br />
nego u ćoškove. O svemu sam<br />
pričao, ali se nisam upuštao u jalove<br />
razgovore, jer su svi bili bespotrebi.<br />
Oni “odozgo“ bi trebalo da<br />
BEHAR 105­106<br />
budu u gradu bar tri dana, da bi<br />
mogli uopšte da shvate da se stradanje<br />
obrušava na sarajevsku sirotinju<br />
(među kojom smo i mi bespomoćni).<br />
Zato nisam ništa naročito<br />
pričao. Osjetio sam da smo se mi -<br />
mo ilazili, svako je sa ogromnom<br />
željom najradije očekivao mir. E,<br />
tu se moglo malo realnije razgovarati,<br />
ali očito, opet sa dvije suprotne<br />
pozicije; nas, koji smo iznureni<br />
ratom, i njih koji to gledaju sa strane<br />
i doživljavaju kao pobjedu. 7<br />
Sarajevski Srbi, trostruki<br />
stradalnici<br />
Nedjelja, 17. maj<br />
Razmišljam, Bože, kako je ne -<br />
pravedno osuđivati ovdašnje Srbe i<br />
prebacivati im zašto ne izlaze iz<br />
grada? Mnogi ih osuđuju da “čuvaju<br />
stanove“. Mnogi ih zovu “Alijinim<br />
Srbima“. I mnoge druge op -<br />
tužbe...<br />
Da nas se molimo za sutra,<br />
odnosno do sutra, a sutra, ako<br />
nas Go s pod poživi, možda za<br />
prekosutra. Svi smo tužni što ne<br />
vidimo nikakav opravdani cilj<br />
ovakvog rušenja svega, a<br />
posebno zbog ljudskih žrta va,<br />
kojih ima i danas, a kojih će<br />
vjerovatno biti i večeras.<br />
Grijeh je bilo šta reći protiv<br />
njih. Mnogi su razlozi ostajanja u<br />
Sarajevu: istorijski – čovjek je tu<br />
oduvijek živio; zavičajni – neki su<br />
se tu i rodili; ima i taj da neko ne<br />
zna gdje bi i kod koga otišao, jednostavno<br />
nema kuda da ode kad<br />
izađe... ili mu je neko drag ovdje<br />
sahranjen; ili nema ništa već tu<br />
ku ću ili taj stan – pa i to je ljudski;<br />
ili čovjek prosto nema drugačiji<br />
7 Ibid, 58-60 8 Ibid, str. 67-68<br />
DIJALOG<br />
osjećaj patriotizma nego da treba<br />
da sačuva svoj stan i posao... Ali,<br />
glavni razlog ostajanja u gradu je<br />
sasvim drugačije prirode. Naime,<br />
na početku rata objavljeno je sa<br />
Pala “da Srbi ne idu na posao, i da<br />
izlaze iz grada!“<br />
Niko nije kazao kuda da idu ti<br />
Srbi. Gdje ih čeka autobus kojim<br />
da pođu? Gdje će biti smješteni?<br />
Šta će da rade sa djecom ili stvarima?<br />
Ko će im obezbijediti hranu,<br />
li jekove, odjeću? A poseban i ne p -<br />
re mostiv problem je – kuda, kojim<br />
putem izaći? Kažu: “Probaj na Na -<br />
horevo!“ Pa do Nahoreva ima bar<br />
de setak punktova i prepreka, ta -<br />
man da nema granata i metaka?<br />
Pa ko to da prođe? Ja sam izlazio<br />
na Nahorevo, a ulazio preko Vraca<br />
i Grbavice. Pa moji motivi izlaska i<br />
ulaska bili su jači od života ( za iz -<br />
la zak – djeca, za ulazak – Stara<br />
crk va, mošti, obećanje ljudima) pa<br />
sam ih jedva ostvario. Pa to ne<br />
mo že da uradi svaki Srbin. Neko i<br />
ne smije.<br />
Zato neka niko i nikada ne osu -<br />
di te mučenike. Oni su dvostruki<br />
stradalnici, pa čak i trostruki: tu -<br />
ku ih granate, tuku ih muslimani,<br />
a onda ih smatraju odbačenim, a<br />
zovu ih “Alijinim“.<br />
Naša najveća srpska greška u<br />
ovom ratu su upravo ogrešenja o<br />
sa rajevske Srbe koji su ostali zatočeni<br />
u Sarajevu. To važi i za ljude<br />
po drugim gradovima, svakako, ali<br />
su sarajevski Srbi najveći i višestruki<br />
stradalnici.<br />
Oko 16.30 silazimo u kancelariju<br />
na spavanje, čini nam se da je<br />
malo sigurnije. 8<br />
Srijeda, 10. jun<br />
Ustajemo kao i obično. Jutros<br />
se ponovo oglasio mitropolit Nikolaj.<br />
Bio je kraći nego prošli put.<br />
Pomenuo sam mu da se o njegovom<br />
dolasku u grad govorilo u<br />
113