behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

na mene i moje jeničare udariti,<br />
niti te se mi bojimo. Ja sam ovdje<br />
došao po nalogu velikog vezira<br />
Rustem-paše, a uz znanje presvije -<br />
t loga cara. lako već svi znate, do -<br />
bro je da još jednom ponovim. Moje<br />
je da osiguram na sve moguće na -<br />
či ne, računajući tu i silu, da se ću -<br />
p rija završi. Gradnja ćuprije je<br />
odo brena carskom voljom, i zato će<br />
onaj ko se tome usprotivi biti kažnjen,<br />
pa bio to i ti, dizdare.<br />
- Tako je - javio se Uzeir-beg -<br />
tako je, i drukčije ne može ni biti;<br />
a ja, kadijo i dizdare, svjedočim da<br />
je ovo što kazuje alajbeg Abas carska<br />
volja, a on i berat o tome ima.<br />
Ona se mora izvršiti.<br />
- Kako ću ja upravljati ako se vi<br />
protivite mojoj volji?<br />
- Dizdare, urazumi se, u ovom<br />
slučaju nema tvoje volje, i nas ona<br />
ne zanima. Ima samo Allahova i<br />
carska. Pametan si čovjek, carski<br />
si sluga, nemoj prenagliti, pa da se<br />
kasnije kaješ.<br />
- Uzeir-beže, ja, ja... Ja poslije<br />
ovoga svijetu i svojim neferima u<br />
oči ne mogu pogledati od sramote.<br />
- Rahim-aga, zar ti smatraš<br />
sramotom izvršavati carske naredbe?<br />
- Nikako, to nikako!<br />
- Pa onda pusti da svako radi<br />
svoj posao. Ne miješaj se u ono što<br />
nije za tebe. Budemo li trebali<br />
tvoju pomoć, a trebat ćemo, budi<br />
siguran da ćemo je tražiti od tebe.<br />
- Znadeš... Znadeš, Uzeir-beže...<br />
Ja...<br />
- Kazat ću ti nešto, dizdare, pa<br />
da završimo ovaj razgovor. Misli<br />
na ovaj šeher, na dobrobit sviju, i<br />
napose na nagradu i milost kojima<br />
nas je obasuo car. Zanemari zlosut<br />
koja stiže od Foče i od onih koji te<br />
podstiču na neposluh, ma od koga<br />
dolazila. Gospodar najmoćnijeg ca -<br />
rstva na zemlji, budi siguran, zna -<br />
de šta se dešava i u najudaljenijem<br />
BEHAR 105­106<br />
dijelu njegove carevine. Za odanu i<br />
pokornu službu on nagrađuje, a za<br />
neposluh kažnjava. Volja ti je izab -<br />
ra ti put. Nije li vrijeme, Zaime Me -<br />
h med-beže, da privedemo kraju<br />
ovu našu hair nakanu i prinesemo<br />
žr tvu uzvišenom Allahu, dž.š., za<br />
sre tan početak zidanja ćuprije?<br />
Masa se s obje obale oglasi po -<br />
vi cima odobravanja, a zbunjeni di -<br />
z dar povuče se skoro neprimjetno<br />
iza nekolicine svojih nefera, i oni<br />
se skupa, provlačeći između svjetine,<br />
izgubiše putem prema kuli.<br />
Šejh Ishak je silazio niz drvene<br />
ba sa mke, one iste niz koje je sišao<br />
i uz koje se uspeo Husein-paša a<br />
da nije uspio zaklati kurbana.<br />
Svjetina se nije mogla načuditi.<br />
Šejhove ruke bile su raširene, baš<br />
kao u pti ce krila; činilo se da stopalima<br />
uopće ne dodiruje basamaka.<br />
Prije bi se moglo reći da je on<br />
tonuo u pra zninu ispod sebe, siguran<br />
kud će i šta mu je činiti. Ljudsko<br />
ga ču đe nje nije zanimalo. Spustivši<br />
se, zastao je nekoliko časaka.<br />
Potom je iz njedara izvukao<br />
nož, okrenuo ga ka nebesima,<br />
držeći vrh okrenut ka dolje, i otpočeo<br />
glasno izgovarati riječi molitve<br />
koju niko do sada nikada nije čuo,<br />
niti je razumio njezina značenja.<br />
Jedino u to me su se svi kasnije<br />
složili. Završi vši molitvu, šejh je,<br />
isto kao maločas Husein-paša,<br />
kleknuo na lijevo koljeno oslonivši<br />
se desnim stopalom na onaj mali<br />
kameni plato, a ovan lijepo izdiže<br />
glavu, nasloni obrazinu na dlan<br />
šejhove lijeve ru ke, i šejh desnom<br />
sijevnu nožem pre ko ovnujskog<br />
vrata, baš ispod grk ljana. Krv<br />
šiknu po kamenu te meljcu, okrvavivši<br />
ga svega a da nijedna kap<br />
nije uprskala nijedan dio šejhova<br />
tijela. Svjetina na obje strane rijeke,<br />
pogotovo oni s desne obale koji<br />
su sve to mogli vidjeti rođenim<br />
očima, poprati završetak rituala<br />
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<br />
tekbirima koji su nadaleko odjekivali,<br />
šireći se nad šeherom, koji je<br />
tonuo u jesenju suton, i niko od<br />
prisutnih nije primjećivao da se<br />
la gahno spušta večer, da se na ne -<br />
bo navlače crni, teški oblaci puni<br />
vlage i nekakve neobjasnjive težine,<br />
od koje me sveg obuzeše strepnja<br />
i zlosut kojima nisam znao iz -<br />
vo rišta ni razloga. Uzeir-beg prvi<br />
pogleda iznova dolje, i zaprepašteno<br />
povika:<br />
- Nema šejha, pogledajte, nema<br />
šejha Ishaka! I odista, dolje, pokraj<br />
kamena, stajali su Alija, Aziz, dječak<br />
čudotvorac i irget koji je čuvao<br />
do maloćas živa ovna; na kamenu,<br />
crvenom od krvi, ležala je ovnujska<br />
glava, a ispod, na platou, opruženo<br />
tijelo, runa bijela poput snijega.<br />
Od tog časa, o šejhu Ishaku<br />
niko u Mostaru više ništa nije čuo,<br />
niti ga je iko vidio.<br />
* * *<br />
Može biti da listine koje ispisujem,<br />
ove nesretne četiri stotine<br />
dva deset i sedme godine otkada se<br />
nad Neretvom izvio luk kamene<br />
ćuprije, što je trebala sličiti Lejlinoj<br />
obrvi, a voda boji njezina oka -<br />
može biti da ih vjetar odnosi nekamo<br />
kamo je onda otišao šejh Ishak,<br />
jer mi se one vraćaju uvijek iznova<br />
ispravljene, a tamo gdje me sjećanje<br />
usmjerilo varljivim putem ne -<br />
is tine, a bivalo je toga pokatkad,<br />
na lazio sam riječi dopisane nečij -<br />
im tuđim rukopisom: “Ne zaboravi,<br />
obaveza je ljudska govoriti istinu.“<br />
A riječ je češto neukrotiva u<br />
svo jem traganju za ljepotom, pa<br />
pre vidi, uljepša, nakiti i opiše do -<br />
ga đaj ili misao, zaboravljajući pri<br />
tom da ima samo jedna istina, do -<br />
ku čiva onome ko se u traganju za<br />
njom prepusti isključivo i jedino<br />
Go spodaru života i smrti svega na<br />
ze mlji i nebesima.<br />
47