behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

njegovu tupavost, Hamid je ponekad umio reći<br />
stvari koje i nisu bile baš bez veze; ipak, većinom je<br />
ometao i govorio koješta na vlastitu sramotu. Znao<br />
bi, naprimjer, prigovoriti: “Zašto si u toj i toj pjesmi<br />
napisao pijetao, a ne patka? U čemu bi bila razlika<br />
da si napisao patka?” Ili, naprimjer: “Zašto si napisao<br />
viče, a ne kliče?” Hašajar bi odgovarao: “Zato<br />
što mi se tako hoće; zato što viče, a ne kliče; zato<br />
što je riječ o pijetlu, a ne o patki.” Hamid bi se zainatio<br />
i rekao: “Ne, siguran sam da kliče; siguran<br />
sam da je riječ o patki.” Hašajar bi rekao: “Ko si ti da<br />
budeš ili ne budeš siguran?” Hamid bi rekao: “Šta<br />
se to tebe tiče ko sam ja? Ko si ti?”<br />
Hašajar bi se isprsio i rekao: “Ja sam pjesnik.”<br />
“Ko kaže da jesi?”<br />
“Ja.”<br />
“Dobro, onda sam i ja.”<br />
“Gdje su ti pjesme?”<br />
“Ja ne pišem pjesme.”<br />
“Pjesnik koji ne piše pjesme nije pjesnik.”<br />
“Onaj ko nije pjesnik a piše pjesme – isto<br />
tako.”<br />
“Ko kaže da ja nisam pjesnik?”<br />
“Ja.”<br />
“Ko si ti?”<br />
“Pjesnik koji ne piše pjesme.”<br />
“I bolje ti je da ne pišeš!”<br />
“A tebi je bolje da priznaš da su ono što ti<br />
pišeš švrljotine, a ne pjesme.”<br />
“Siguran sam da su to pjesme.”<br />
“A ja sam siguran da onaj ko umjesto patka<br />
napiše pijetao, i umjesto kliče viče – piše švrljotine,<br />
a ne pjesme.”<br />
Na svu sreću, Hamid je u kući bio jako malo,<br />
pošto je uglavnom po čitav dan tragao za svojom<br />
budućom ženom i uveče bi kući došao samo da<br />
prespava. Ja sam većinom bio kod kuće, i kako<br />
nisam volio rasprave Hašajar bi mi ponekad čitao<br />
svoje pjesme. Naravno, iz njegovih pjesama ništa<br />
nisam razumio; tek neke od njih bi mi se dopale, a<br />
neke ne. Međutim, nisam znao zbog čega su mi se<br />
dopadale, odnosno zbog čega nisu. Ni objašnjenja<br />
koja je Hašajar davao nisu ništa razjašnjavala. No,<br />
pazio sam da to ne primijeti, jer mi se više sviđalo<br />
njegovo uvjerenje da je ono što čita poezija i da je<br />
on pjesnik, nego same pjesme. Do sada nije objavio<br />
nijednu pjesmu, iako ih je napisao mnogo. Ali<br />
imao je namjeru da, prije svih drugih pjesama,<br />
objavi jedan spjev kojeg još nije bio završio i na<br />
kojem je upravo radio. Po njegovim riječima, bio<br />
BEHAR 105­106<br />
je to ambiciozan i veliki posao koji će možda<br />
potrajati godinama, od kojeg zavisi njegova sudbina.<br />
Kad bi ga mogao privesti kraju onako kako<br />
želi, postao bi neko; a ako ne mogne, bit će pjesnik<br />
kao i svi drugi pjesnici. Namjeravao je čitavu<br />
historiju Irana, iransku kulturu, pa čak i geografiju<br />
– sve planine, rijeke, puteve i pustinje – smjestiti<br />
u taj veliki spjev. Kako je sam govorio, tema<br />
tog spjeva bilo je traganje za nečim što je od<br />
davnina postojalo u ovoj vodi i zemlji, u zraku koji<br />
udišemo; nečim što se kroz historiju uspjelo očuvati<br />
uz sve nedaće koje su na Iran nahrupile i stiglo<br />
je do nas, kako bismo ga prenijeli onima koji<br />
će doći poslije nas. Šta je bilo to nešto, ni sam nije<br />
znao. Govorio je da zna šta je, ali nije mogao u<br />
nekoliko riječi, rečenica, pa ni u jednoj-dvije pjesme,<br />
iskazati šta je to. I baš zbog toga je pisao<br />
tako veliki spjev. Čitav spjev pisan je radi toga<br />
nečeg. Govorio je: “Ako hoćeš da shvatiš šta je to<br />
nešto, morat ćeš pročitati čitav spjev.”<br />
7.<br />
Otac se nije utopio u vodi – umro je za stolom<br />
u svojoj krojačnici, radeći. Bilo je prošlo godinu i<br />
po kako je majka presvisnula, i on je živio sam. No,<br />
ponekad je navraćala tetka i pospremala mu.<br />
Tetka je govorila da on već neko vrijeme ne bi trebao<br />
ići na posao jer je bio toliko bolestan i bezvoljan<br />
da je teško i hodao. Koliko god je tetka navaljivala<br />
da ne ide na posao i na neko vrijeme (dok<br />
mu ne bude bolje) pređe u njihovu (tetkinu) kuću,<br />
ništa nije vrijedilo. Tetka nije mogla ostaviti svoju<br />
kuću, preći kod oca i tamo ga njegovati (mada je,<br />
kad je otac umro, žalila što to nije učinila). Otac je<br />
bio zadrt čovjek. Tetka je upotrebljavala tu riječ i<br />
govorila: “Baš tom svojom zadrtošću majku ti je<br />
doveo dotle da presvisne.” Do zadnjeg trenutka<br />
nije prešao u tetkinu kuću, niti je digao ruke od<br />
posla. Tetki je rekao: “Ako ne budem išao na<br />
posao, i ja ću presvisnuti kao ona jadnica.” I otac je<br />
prihvatao da je majka presvisnula. Ali nije prihvatao<br />
da ju je on do toga doveo. Govorio je: “Sama je<br />
(to jest, majka) dovela sebe dotle da presvisne.”<br />
Otac je umro s glavom i rukama spuštenim na<br />
svoj krojački sto, držeći u ruci krojačke makaze, s<br />
nogama na podu. Tijelo mu je bilo toliko slabo i<br />
lahko da nije moglo da ga prevagne i obori na<br />
pod. Nekih sat-dva niko nije ni znao da je umro;<br />
nije imao nijednu mušteriju, niti ga je iko tražio. U<br />
ROMAN<br />
podne, kada vlasnici zatvaraju radnje i idu na<br />
ručak, vrata njegove radnje bila su otvorena; pri<br />
njihovu povratku s ručka – isto tako. Otac nikada<br />
nije ručao u radnji jer nije bilo nikog da mu kuha,<br />
niti je on sam umio kuhati. Vlasnik jedne od<br />
susjednih radnji se zabrine; ode i vidi da se otac<br />
pružio na svoj krojački sto, i tako ostao.<br />
Tih dana radio sam u jednoj knjižari. Bilo je<br />
tek tri-četiri mjeseca kako sam našao taj posao. Iz<br />
Isfahana su telefonom javili Hamidu. Pošto u kući<br />
nismo imali telefon i niko nije znao gdje radim<br />
(jer sam ili bio bez posla, ili povremeno negdje<br />
radio), ako su iz Isfahana htjeli da mi jave nešto<br />
važno, nazvali bi Hamidov ured. Kako je Hamid<br />
poznavao mog oca, i on je sa mnom došao u Isfahan<br />
(kad smo bili djeca bili smo susjedi, pa je on<br />
dolazio kod oca kad god bismo zajedno išli u Isfahan).<br />
Dok smo mi stigli u Isfahan, tetak i tetić već<br />
su bili obavili sve oko ukopa i priprema za hatmu.<br />
Morao sam samo otići na grob, te na hatmi stajati<br />
na vratima, namjestiti snužden izraz lica, pozdravljati<br />
se s onima koji su dolazili, a s nekima se i<br />
rukovati i zahvaliti im što su došli. To je bilo vrlo<br />
teško za učiniti. I kad čovjek uopće ne bi bio tužan<br />
zbog očeve smrti, radeći sve to rastužio bi se i<br />
pomislio da se desilo nešto uistinu loše.<br />
Sam otac nimalo se nije slagao s tom ceremonijom.<br />
Mnogo puta je rekao: “Ako umrem, ne pravite<br />
mi hatmu i ne izvodite koješta.” Sam je govorio<br />
da nikada nije bio ni na jednoj hatmi. I zaista,<br />
koliko sam ja vidio – nije. Ni za majku nije održao<br />
hatmu. Majčina porodica za nju je priredila raskošnu<br />
hatmu u Školi Čaharbag, a otac ni na njoj nije<br />
bio. S naše strane, otišli smo samo ja, tetka i tetak.<br />
Nakon hatme, Hamid se vratio u Teheran. No,<br />
ja sam, na tetkino navaljivanje, ostao do očeve<br />
sedmine. U tih nekoliko dana, tetka i tetak su me<br />
obrađivali i savjetovali da je došlo vrijeme da se<br />
okanim tumaranja i skitanja, i da sredim svoj<br />
život. Rekao sam da sam baš prije nekoliko mjeseci<br />
našao dobar posao u Teheranu i da uopće nisam<br />
skitnica. No, oni su htjeli reći da dođem u Isfahan<br />
i radim u očevoj radnji, koja je sad postala moje<br />
vlasništvo. O krojačkom zanatu nisam imao<br />
pojma, ali radnja se mogla preurediti i u njoj se<br />
mogao pokrenuti neki drugi posao. Također, bila<br />
je na dobrom mjestu – u jednoj od prometnih<br />
gradskih ulica – i vrijedila je mnogo.<br />
Ta radnja bila je jedino što je otac imao. Kuća<br />
u kojoj je živio s majkom, a u zadnjih godinu i po<br />
155