behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

HAZIM AKMADŽIĆ (ulomak iz romana)<br />
Mislio sam<br />
da je mjesec žut<br />
Hazim Akmadžić možda je i ponajbolji predstavnik ratnog pisma,<br />
prvenstveno u romanu Mislio sam da je mjesec žut. Ovaj roman prati<br />
priču njemačkog novinara Alberta Harta i njegovog stradanja u<br />
jednom od srpskih logora. Posveta na početku romana direktno se<br />
povezuje s biografskim podacima: knjiga je posvećena Egonu<br />
Scotlandu, novinaru Suddeutsche Zeitunga, iz Bona, ubijenom u<br />
hrvatskom gradiću Glini od strane srpskih fasista 1991. Priča je krajnje<br />
intimistički ispričana, s dosta emotivnih naboja u kojima iskrenost<br />
izbija u prvi plan, tako da se poetički roman naslanja na poetiku nove<br />
osjećajnosti. U dva dijela romana Mislio sam da je mjesec žut prati se<br />
sudbina njemačkog novinara kojeg ubijaju, ali se ujedno prati i<br />
stradalništvo bošnjačkog naroda. Prvi dio predstavlja povratak pnči u<br />
kojem se iznosi pojedinačna priča novinara i pojedinaca koje ubijaju u<br />
logoru. Ona demistificira i demaskira fašizam na kraju stoljeća i<br />
pokazuje ko je žrtva, a ko je zločinac. Akmadžić prati stradanje<br />
novinara i tako je odmaknut od nekih oblika ideologije koje bi mu se,<br />
eventualno, mogle pripisati.<br />
U drugom dijelu romana pratimo Albertov duh u simboličnih<br />
četrdeset dana i nastojanje da se zločin zabilježi. Akmadžić pribjegava<br />
fantastičnom modelu pripovijedanja i na taj se način naslanja na<br />
prozu fantastičara, ali ipak samosvojno i na osobit način. Albertov duh<br />
kao kakva fantazmogorija luta Bosnom i Njemačkom i pokušava u<br />
kontaktu s medijem Terezom uspostaviti kontakt i novinarski prenijeti<br />
istinu o dešavanjima u Bosni. Tako je njegova lična tragedija zapravo<br />
minimalna u odnosu na druga stradanja. Akmadžić prati nekoliko<br />
ljudskih sudbina koje su međusobno isprepletene, ali ujedno i<br />
dekonstruira čitav niz motiva u kojima se fašizam realizira u najgorim<br />
mogućim oblicima...<br />
BEHAR 105­106<br />
Prof. dr. Muris Bajramović<br />
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<br />
Dan prvi<br />
Tereza Vilhelm je o svojoj obitelji<br />
uvijek razmišljala kao o<br />
zajednici čiji članovi su na svetom<br />
putu Is ku šenja stoljećima<br />
prolazili stazom Pokajanja, prizivajući<br />
sina Božijeg Isusa Krista<br />
da dade oprost njihovu grijehu<br />
i ukine kaznu koju su pronijeli<br />
i kao žig prokletstva nosili<br />
njezini preci. Nije to prokletstvo<br />
bilo u tome što je ova kršćanska<br />
obitelj u svakoj generaciji imala<br />
po jednog du hovnika koji se utapao<br />
u suzama i molitvama, skrušeno<br />
klečeći pred Gospodarom<br />
svih svjetova i njegovim Sinom<br />
na križu razapetom.<br />
Za jednog od svojih predaka,<br />
prečasnog Dominika, Tereza je<br />
sigurno znala da je lično putovao<br />
u Rim na po ziv svetog oca, i to<br />
dva puta, ali se na rečeni prečasni<br />
Dominik u oba slu čaja, nakon<br />
podužih izbivanja, vra ćao natmuren<br />
i neraspoložen zbog onog što<br />
mu je papa izgovorio op tužujući<br />
ga za otpadništvo od crk ve.<br />
Nekako za prvih jesenjih kiša<br />
1811. ili 1812. godine, prečasni<br />
Do mi nik nađen je prerezana grla<br />
u jednom malom samostanu u<br />
kojem je ko na čio, nakon što je već<br />
sedam da na dr žao propovijedi<br />
pozivajući na mi lo s r đe prema<br />
55