behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

ROMAN<br />
Reče: “Da, nekoliko učitelja te osnovne škole<br />
kasnije su postali srednjoškolski profesori i predavali<br />
baš u ovoj srednjoj školi. Dok su bili učitelji,<br />
nisu imali završen fakultet. Za to vrijeme su studirali,<br />
i kad su diplomirali postali su profesori. I<br />
gospodin Golčin je bio jedan od tih učitelja. Predavao<br />
je ovdje kratko vrijeme.”<br />
“Gospodin Golčin ili gospodin Ilči?”<br />
“Zajedno su došli ovdje.”<br />
“Vi ga, onda, poznajete?”<br />
“Gospodina Ilčija?”<br />
“Ne, gospodina Golčina.”<br />
“Naravno.”<br />
“Je li i on ovdje?”<br />
“Bio je.”<br />
“Sada nije?”<br />
“Ne.”<br />
“Gdje ga se može naći?”<br />
Pisar spusti pero na svesku koja je bila na<br />
stolu, osloni se na stolicu i reče: “Pa, Vi niste čuli?”<br />
“Šta?”<br />
“I novine su pisale.”<br />
“Koje novine?”<br />
“Isfahanske.”<br />
“ Ne živim ovdje nekoliko godina.”<br />
“Mislim da je pisalo i u ‘Kejhanu’ 20 .”<br />
“Šta je pisalo?”<br />
“Da se utopio.”<br />
“Gdje?”<br />
“Ovdje. U našoj rijeci.”<br />
“Kada?”<br />
“Prije nekih dvije godine.”<br />
“Ovdje? Pisalo je da se utopio?”<br />
“Da. Tijelo su mu izvukli iz vode u blizini močvare.<br />
Nije razjašnjeno je li ga voda do tamo odnijela ili<br />
je sâm bio otišao tamo da pliva, pošto je to često<br />
radio. Oni koji su ga poznavali pričali da je svaki put<br />
išao na neko drugo mjesto da pliva, i da je čudesno<br />
volio tu rijeku. Ali, to je bilo baš neobično. Čovjek koji<br />
je bio vješt plivač, nije se smio utopiti u toj rijeci.”<br />
“Bio je plivač?”<br />
“Pa, rekli ste da Vam je bio učitelj!”<br />
“Da, bio je moj učitelj. Učitelj četvrtog razreda<br />
osnovne škole.”<br />
“Kako, onda, niste znali da je bio plivač? Bio je<br />
prvak Isfahana u plivanju. Osvojio je nekoliko<br />
pehara. Baš zato je vijest o njegovu utapanju i<br />
162<br />
objavljena u novinama.”<br />
“Nisam znao.”<br />
“Ma, u toj se rijeci ne može plivati. Može se<br />
samo mlatarati rukama i nogama. Ne znam kakvu<br />
je to ljubav gajio prema toj rijeci. Prolazio je pored<br />
svih tih bazena, tako dobrih, i odlazio na rijeku. Ima<br />
mnogo takvih. Eto – dobri, čisti bazeni privatnih<br />
klubova nisu dostupni običnim ljudima; ali njemu,<br />
prvaku u plivanju, bili su dostupni. Mnogi se ljeti<br />
utapaju u toj rijeci; no, svi nisu čuveni kao Golčin,<br />
pa da im ime ostane zapisano u novinama. Jadnici.<br />
Nemaju nijednog mjesta za kupanje. U javnim<br />
bazenima – ne znam da li ste vidjeli ili ne – ljeti je<br />
tolika gužva da se ne može čak ni mlatarati rukama<br />
i nogama. A tačno je i da ta rijeka nije baš bogata<br />
vodom, ali je puna virova. Ta, znate to?”<br />
“Da, čuo sam”, rekoh.<br />
Nekoliko puta je rekao: “Puna virova.” Duboko<br />
je udahnuo i klimnuo glavom.<br />
Ustao sam. Rekoh: “Hvala Vam puno za čaj.”<br />
“Pa, zar niste tražili gospodina Ilčija?”, upita.<br />
Rekoh: “Ne”, i izađoh iz kancelarije.<br />
Iz jedne učionice čuo se tekbir. 21 Složan i glasan.<br />
17.<br />
Nisam više mogao osati u Isfahanu. Bio sam<br />
tamo sedam mjeseci i bilo mi je dosta. Punčevoj i<br />
puničinoj kući odlazio bih samo da prespavam, a po<br />
cijeli dan tumarao bih ulicama. U očevu radnju –<br />
koja je sada bila postala “Prodavnica Zajanderud” –<br />
rijetko sam navraćao, jer kad god bih tamo otišao,<br />
čim bih otvorio vrata, umjesto staklenog stola<br />
ugledao bih očev drveni sto, a umjesto žene i šure,<br />
koji su bili za pultom, vidio bih oca. Nisam se tamo<br />
mogao zadržati ni minut. Šmugnuo bih na sokak i<br />
ulicu, i kojom bih god ulicom pošao završio bih na<br />
obali rijeke. Na desetine puta prošao sam pokraj<br />
moje nekadašnje škole, naše prijašnje mahale,<br />
pored motornog čamca, preko mostova Sijosepol i<br />
Hadžu, a jednom sam čak otišao do mosta Šahrestan,<br />
da vidim na šta liči. Nije se nimalo promijenio.<br />
Bio je isti onaj trošni most, kakav je i prije bio. A od<br />
neoštećenih kioska pored mosta, koje sam vidio u<br />
prvom snu, ostala je bila samo ruševina. Od svega<br />
gora bila je sama rijeka. Išao sam ulicama za koje<br />
sam znao da vode dalje od rijeke, ali opet sam sti-<br />
20 Dnevne novine koje izlaze u Teheranu. (Prim. prev.)<br />
21 Arapska imenska rečenica Allahu Akbar, u značenju “Allah je Najveći.” (Prim. prev.)<br />
zao do nje. Ponekad bi mi se činilo da je to neka<br />
druga rijeka; ali, druge rijeke u ovom gradu nema.<br />
Pomislio bih da je to neki riječni rukavac; ali, prišao<br />
bih bliže i vidio: ne, to je on, naš Zajanderud. Onda<br />
bih sebi rekao: pošto rijeka u gradu pravi zavoj,<br />
pred očima mi se stalno zeleni; ali, kako bih mogao<br />
prevariti samog sebe? Ja sam u ovom gradu odrastao.<br />
U ovom gradu, uz taj zavoj. Pravi zavoj – ali<br />
nakratko; ne toliko da obuhvati grad i stegne ga u<br />
naručje. Malo-pomalo sam bjesnio. Rijeka mi je<br />
bila i u snovima i na javi. Vidio sam, nema drugog<br />
izlaza nego da pobjegnem od nje.<br />
Dan nakon što sam odlučio da se vratim u<br />
Teheran, sanjao sam da sam ušao u očevu krojačku<br />
radnju. Bio sam došao s puta (iz Teherana). U<br />
ruci sam ima putničku torbu. Otac je bio za svojim<br />
stolom, radio je. Stavio je makaze na sto, pružio<br />
ruke; poljubili smo se.<br />
Reče: “Gdje si ti, sine? Ne daš se vidjeti. Dolaziš<br />
tako rijetko. Šta to ima u Teheranu?”<br />
“Nema ništa”, rekoh.<br />
Reče: “Nikad se nećeš promijeniti. Ne znam<br />
šta sam ti to skrivio da si takav prema meni. Tvoja<br />
majka onako, ti ovako!”<br />
Potom tegobno uzdahnu, kako se uzdiše samo<br />
u filmovima i pričama. Onda reče: “A tek prema onoj<br />
mojoj nevjesti, od svih boljoj! Da mi nije nje, prekinulo<br />
bi me. I dan i noć je uz mene. Ne miče se odavde.<br />
A jako dobro i šije. U cijelom ovom gradu nećeš<br />
naći boljeg krojača od nje. Ali, dokle više da vrijeme<br />
provodi sa mnom? Pobogu, mlada je, tek se udala,<br />
ima svojih želja, hoće da joj muž bude kraj nje, da je<br />
pazi, obezbijedi joj kuću, život. Nisi se, valjda, oženio<br />
u Teheranu? Da se nisi tamo zarobio? Ako jesi, kaži!<br />
Kaži, života ti! Kaži, da i ja znam šta mi je činiti!”<br />
Puno je pričao. Sve takve stvari. Usred priče<br />
ponekad bi se nasmijao, namignuo, podigao i spustio<br />
obrve. Do sada nisam vidio da toliko priča. I to u snu.<br />
Kada sam se probudio, bilo je blizu podneva.<br />
Otac se bio toliko raspričao i tovario me očinskim<br />
savjetima da nije dopustio da se ranije probudim. A<br />
žena je sad već bila otišla u prodavnicu i nisam joj<br />
mogao ispričati san, premda mi se san nije dopadao<br />
i nisam želio da ga zapamtim. Čak me je i razbjesnio.<br />
Ne da bih ženi ispričao san, već od siline<br />
bijesa, odjenuo sam se i otišao pravo u radnju. Otac<br />
i žena bili su za pultom, a šura za kasom. Žena je<br />
posluživala nekoliko mušterija. Otac se osmijehnuo<br />
i nagnuo preko pulta, da se rukuje sa mnom; no, ja<br />
sam, ne osvrćući se na njega, otišao kod žene. Sače-