behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

ROMAN<br />
152<br />
1.<br />
Sa ocem i nekoliko mlađih ljudi – ne sjećam se<br />
tačno koliko ih je bilo, a samo sam jednog poznavao:<br />
bio je to Golčin, učitelj četvrtog razreda moje<br />
osnovne škole – kupao sam se u rijeci Zajanderud u<br />
gradu Isfahanu. Bila je noć i nebo je bilo vedro, blistao<br />
je Mjesec za vrijeme uštapa. Samo nas nekoliko<br />
bili smo u vodi. Ni izvan vode niti u njoj nije bilo<br />
nikoga drugog. Na nevelikoj udaljenosti vidio se<br />
most Sijosepol, bio je osvijetljen mjesečevom svjetlosti.<br />
Skoro sve je bilo osvijetljeno: drveće na obali,<br />
ograda uz trotoar ulice Pahlavi Rudhane; čak se iza<br />
drveća vidio i oštri vrh planine Soffe. Voda je bila<br />
topla. Mirna. Kao neki veliki bazen. Ali to je sasvim<br />
sigurno bila rijeka, i to Zajanderud. Voda mi je<br />
dosezala do vrata. Stajao sam. Svi smo stajali u<br />
vodi. Gledali smo naokolo i pričali.<br />
Otac reče: “Uživajte, momci! Ova rijeka je<br />
naša. Uživajte koliko vam duša želi!”<br />
Jedan od ljudi, Golčin – zapravo sam ga tako<br />
prepoznao – pokaza na Sijosepol i reče: “Jesu li i<br />
oni prolazi naši?”<br />
Svi se nasmijaše. Samo se otac i ja nismo<br />
nasmijali. Otac se naljutio. I sâm sam bio čuo da<br />
prolazi ispod lukova mosta nisu baš dobro mjesto,<br />
pa sam se i ja naljutio.<br />
Kasnije, otac skoči na glavu, zaroni i malo<br />
dalje izroni iz vode.<br />
Golčin povika: “Ne idi predaleko! Tamo ima vir.”<br />
Otac s osmijehom reče: “Ne brini. Poznajem<br />
ovu rijeku kao vlastiti džep.” I opet zaroni.<br />
Čekao sam da negdje ponovo izroni iz vode.<br />
Ali ništa. Pomislio sam da je možda otišao jako<br />
daleko, znao sam da ima velik dah. Ili da možda<br />
hoće da se našali s nama, i ukaže se negdje drugdje.<br />
Okrenuo sam se ukrug i zagledao unaokolo.<br />
No od njega nije bilo ni traga. Vidio sam da oni<br />
momci ništa ne primjećuju. Pričali su, ponekad<br />
jedni druge prskali vodom i smijali se.<br />
Dvomio sam se da li da im išta kažem. Plašio<br />
sam se – ako kažem i nadignem dreku, smijat će mi<br />
se. Moj otac nije bio neko ko bi se mogao utopiti.<br />
Tada sam ugledao nekog: stoji na obali, maše<br />
rukom i nešto dovikuje. Prišao sam bliže. Bila je to<br />
majka. Bilo je čudno da je bez čadora i u širokim<br />
hlačama koje je odijevala pred spavanje, razbarušene<br />
kose. Nikada nisam vidio da je bez čadora izašla<br />
iz kuće. Bilo je jasno da se tek probudila i ovamo<br />
došla pravo iz kreveta. Izašao sam na obalu. Majka<br />
je govorila: “Opet ste u vodi? Ujutro – voda; uveče<br />
– voda; i kad je vrijeme i kad nije – voda.”<br />
2.<br />
Bio sam posve mokar. U prvi sam mah pomislio<br />
da sam pomokrio u krevet. U djetinjstvu sam<br />
to činio kad god bih sanjao vodu. No od djetinjstva<br />
je bilo prošlo mnogo vremena – bile su mi dvadeset<br />
četiri godine – i već odavno više nisam mokrio<br />
u krevet. Mnogo godina nakon što sam prestao<br />
mokriti, kad god bih sanjao vodu, još u snu bi me<br />
obuzeo strah i pokušavao bih da se probudim. Još<br />
u snu, u bilo kojem njegovom dijelu, ustajao bih i<br />
skakao gore-dolje, da se probudim. A kad bih se<br />
probudio, uvidio bih da samo što nisam pomokrio<br />
i da moram skočiti na noge i odjuriti u klozet.<br />
Dobro je prošlo. Bio sam se samo oznojio.<br />
Nisam mogao da se prisjetim da li sam u vodi –<br />
vodi iz sna – stao na noge i skakao gore-dolje. Tako<br />
je bilo zbog topline vode. Kad bih od straha stao na<br />
noge, bilo je i mokro i hladno, i baš zbog te hladnoće<br />
bi me obuzimao strah. No, u vodi iz ovog sna nije<br />
bilo ni traga od mokrine, niti od hladnoće. Ta voda<br />
bila je hladna ili topla tačno koliko i moje tijelo.<br />
Nisam je osjećao. Možda sam zbog odraza Mjeseca<br />
u njoj, ili odraza mosta, ili boje i oblika koji je imala,<br />
shvatio da je to voda. Stvarno – je li se u njoj odražavao<br />
Mjesec? Ne sjećam se. Šta još? Kakvog je<br />
oblika bila? Kakve boje? Čak sam zaboravljao i šta<br />
smo radili u toj vodi. Trebao bih zapisati ovaj san.<br />
Ne bih smio dopustiti da ga zaboravim.<br />
Od hladnoće me uhvatila drhtavica. Bio sam<br />
sav mokar od znoja. I baš ta mokrina mi je pomogla<br />
da se napregnem i ustanem iz postelje. Pažljivo,<br />
da nekog ne nagazim, prošao sam između<br />
postelja prostrtih u sobi, otišao u kuhinju i upalio<br />
lampu. Pri svjetlu kuhinjske lampe, na stolu Hašajara,<br />
mog sustanara-pjesnika koji je spavao u<br />
postelji ispod stola, našao sam pero i papir. Ušao<br />
sam u kuhinju i zatvorio vrata. Sjeo sam kraj prozora,<br />
na hladnu stolicu poljske proizvodnje, i brzo<br />
zapisao odsanjani san.<br />
3.<br />
Naš stan imao je samo jednu sobu. Kad bi se<br />
otvorila ulazna vrata, ušlo bi se u jednu veliku sobu<br />
koja je bila i hodnik i gostinska soba, a i radna i spavaća<br />
i dnevna. Uz tu sobu bila je priljubljena jedna<br />
mala kuhinja. U jednom uglu sobe stajao je radni<br />
sto i Hašajarova – koji je sebe smatrao pjesnikom –<br />
mala biblioteka; u drugom uglu su bile postelje; a<br />
u trećem je bio ormar, većinom ispunjen Hamidovom<br />
odjećom. Hašajar i ja smo imali sasvim malo<br />
odjeće i jako rijetko smo se dotjerivali – Hašajar<br />
zato što je bio pjesnik, a ja zato što sam uvijek imao<br />
manje para od njih dvojice, a jednu godinu nisam<br />
imao ni posao. Hamid je svaki dan odijevao čistu i<br />
urednu odjeću, mirisao se i brijao, pošto je htio da<br />
se oženi. On je već tada bio muž svoje buduće žene.<br />
No, kako nije mogao naći stan pod kiriju, a i da je<br />
mogao kirija je bila toliko visoka da sa službeničkom<br />
platom (i on i Hašajar bili su službenici) nije<br />
mogao iznajmiti zaseban stan i sa ženom se smjestiti<br />
u njemu, trenutno je boravio u toj sobi s nama<br />
dvojicom. Hašajar – koji je, kao i svi pjesnici, imao<br />
dugu kosu i brkove što su mu prekrivali usne –<br />
govorio je da je oženjen poezijom i da je, kako bi<br />
sam znao reći, poezijin muž. Iako je ta kuća izgledala<br />
kao kuća samaca, jedini neoženjen u njoj bio<br />
sam ja. Kad bismo tražili stan, svi su govorili: “Ne<br />
izdajemo samcima.” S koliko smo muke, na kraju,<br />
pronašli tu kuću, i kako su nam je nevoljko izdali, a<br />
porodice u susjedstvu – misleći da smo samci –<br />
poprijeko su na nas gledale. Pošto smo kiriju dijelili<br />
na tri dijela, niko nije plaćao previše. Ali, bilo nam<br />
je baš tijesno. Kad neko od nas jednu noć ne bi<br />
došao kući, ili bi otišao na put, druga dvojica bi se<br />
radovali jer bi imali više prostora za kretanje. Na<br />
moju nesreću, njih dvojica su većinu noći bili kod<br />
kuće i nikada nisu putovali. Hamid je čak i svoju<br />
porodicu, koja je bila u Isfahanu, obilazio od godine<br />
do godine – jer je ovdje bio okupiran zadaćom<br />
da se oženi – a Hašajarova porodica ionako je bila u<br />
Teheranu, i on se ovdje bio sklonio samo da bi pisao<br />
poeziju. Ja sam veći dio te godine – od njenog<br />
početka pa do jeseni – bio u Isfahanu i nisam bio<br />
platio svoj dio kirije, ali to mjesto sam još uvijek<br />
smatrao svojom kućom. (Njima dvojici bio sam<br />
obećao da ću ubrzo naći posao i postepeno isplatiti<br />
cijeli svoj dug.) Po svaku sam cijenu želio biti u<br />
Teheranu, a znao sam da me niko neće pustiti ni u<br />
jednu drugu rupu u tom gradu.<br />
Te noći kad sam sanjao onaj san, bio je početak<br />
januara, sedam dana prije godišnjice očeve<br />
smrti. Od prošle godine do te noći sanjao sam ga<br />
bezbroj puta, i u Teheranu i u Isfahanu; ali, samo<br />
jednom-dvaput sam zapamtio šta sam sanjao.<br />
Ujutro, kad bih se probudio, ili uveče, kada bih se