behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

tovu životu, a sada da se malko<br />
po zabavimo s njime, kao s pjesnikom.<br />
Neki osmanlijski pisci književnosti<br />
daju Nabiji, neki opet<br />
Nefiji prvenstvo na svome Parnasu,<br />
a ja se ipak usugjujem mirne<br />
duše mimo obojicu proturiti Sabita,<br />
jer je on manje više pjesnik<br />
svoje vrste, a Nabija i Nefija su<br />
jednostavni šljedbenici persijske<br />
mistične škole. Prvi podražavao<br />
glasovitome mistiku Sa jibu, dok<br />
se drugi sam priznaje šljedbenikom<br />
Dželaludini Rumije.<br />
Po čemu, da Sabit bude originalan<br />
mimo sve turske pjesnike?<br />
- upitat će možda kogod od štovanih<br />
čitatelja. Ja sam još jednom<br />
gore spomenuo, na ime pišući o<br />
Derviš paši Mostarcu i o Nerćesiji,<br />
da pjesnici iz naših krajeva<br />
čine poseban genre u turskoj<br />
knji ževnosti. Bez svake sumnje<br />
na njih je uplivala naša narodna<br />
poezija, koja ima toliko obilje<br />
upravo nenatkriljivih pjesničkih<br />
figura i tropa. Mjesto da pozajmljuju<br />
izraze u Arapa i Perzijanaca,<br />
kao što su to običavali svi<br />
ostali turski pjesnici prije preporoda,<br />
i nehotice bi se uputili više<br />
puta u bašču naše narodne poezije,<br />
da napasu svoje oči na cvijeću<br />
rogjene grude i opoje se svježim<br />
uzduhom iz domaćega gaja.<br />
U “Zafernami” (pjesmi o pobje-<br />
U “Zafernami” (pjesmi o pobjedi)<br />
jasno se vidi, da se i Sabit<br />
donekle povodio za drugima.<br />
Ulažući sve sile po što - po to da<br />
bude originalan, ostavio je<br />
mnogo bisera turskoj<br />
književnosti, koji će se sjajiti na<br />
vratu osmanlijske vile do tijeka i<br />
vijeka.<br />
BEHAR 105­106<br />
di) jasno se vidi, da se i Sabit<br />
donekle povodio za drugima. Ulažući<br />
sve sile po što - po to da bude<br />
originalan, ostavio je mnogo bisera<br />
turskoj književnosti, koji će se<br />
sjajiti na vratu osmanlijske vile<br />
do tijeka i vijeka. Čujmo, što veli<br />
o njemu nedavno preminuli turski<br />
pjesnik, koji se ubraja u tako<br />
zvane preporoditelje, na ime<br />
Muallimi Nadžija: “Sabit je imao<br />
osobitu volju i naviku, da poslovice<br />
i popularne fraze uvlači u svoje<br />
pjesme. Premda na posebnom<br />
polju pjesništva stoji sam, ipak je<br />
zaražen novim mislima satvorio<br />
mnogo neslanih stihova. U njegovim<br />
pjesmama, što je lijepo, tome<br />
se ne da podražavati, a što je<br />
hrgjavo, to je bez ikakva ukusa.”<br />
Tako veli Nadžija, a ja se donekle<br />
s njime slažem, samo bih rado<br />
znao, koje su to pjesme bez<br />
ukusa, što ih je Sabit skrpario?<br />
Nadžija ne navodi ni jedne, nego<br />
govori bez dokaza, a to puno ne<br />
vrijedi. To su bez sumnje neke<br />
suhoparne teme, što ih je Sabit<br />
pjesnički obradio, nastojeći u<br />
svemu, da bude originalan. Ja<br />
držim dapače i tvrdo vjerujem, da<br />
je najveći majstorluk suhoparna<br />
temata obraditi pjesnički, kad ih<br />
čovjek čita, da se divi — mjesto<br />
da zijeva.<br />
Takovim stvarima Sabit se<br />
zbilja najradije zabavljao, da i u<br />
tome bude orginalan. Može biti,<br />
da mu je nešto slabo pošlo za ru -<br />
kom, ali većinom je polučio us -<br />
pjeh. Kad se uzmu sve te pogreš -<br />
ke, nestaje ih iz vida, iščezavaju<br />
pred veličinom Sabitova stvaranja.<br />
I turski pjesnik Zija paša - glasoviti<br />
orientalista koga rad spada<br />
u drugu polovinu ovoga vijeka u<br />
spjevanom predgovoru antologiji<br />
“Harabat”, ovako se izrazuje o<br />
našem Sabitu:<br />
POVIJESNA ČITANKA<br />
Sabit dahi šajiri metindur,<br />
Ol tarzide sahibi zemindur i t. d.<br />
Što u prevodu glasi: I Sabit je<br />
vrstan pjesnik. U toj struci zauzima<br />
posebno mjesto. Imade jedan<br />
“Nat” (spjev u slavu pejgambera),<br />
koji osvaja ljudska srca, a i “Mi -<br />
radžije” (put na nebo) ne zaostaje<br />
za rečenim spjevom. Riječi su u<br />
njegovim pjesmama birane i<br />
precizne, a sadržaj je upravo<br />
drago kamenje. Nu pošto se trudio,<br />
da stvara same aforizme i<br />
poslovice, zašao bi često s puta i<br />
iznevjerio se pravilima metrike.<br />
Tako sudi o Sabitu Zija paša, koji<br />
je bio pozvan kao pjesnik i vrstan<br />
poznavaoc istočne i zapadne književnosti,<br />
da reče svoju o svim<br />
arapskim, perzijskim i turskim<br />
pjesnicima.<br />
Lijepo karakterizuje Sabita<br />
ova mala anekdota. Naravno kao<br />
svaki čovjek, što muca, teško je<br />
izgovarao riječi. Jednom prilikom<br />
u društvu, kad su ga upitali, da li<br />
mu zadaje veliki napor izgovaranje<br />
riječi, odgovori: “Zbilja meni<br />
je teško govoriti, ali Bogu hvala<br />
pero mi po malo čevrlja; još da se<br />
ono napreže, ja bih zaista od<br />
uzbugjenja otišao na prijeko, pu -<br />
ko bih ko cvrčak od muke.”<br />
Pošto sada nemam pri ruci og -<br />
romnoga divana Sabitova, nego<br />
samo mali izbor, ne ću se ni upuštati<br />
u ocjenu njegova rada uo p -<br />
će, nego samo ograničiti na “Za -<br />
fername-i-Sabit”, koja je bez su -<br />
mnje najljepši njegov rad i re -<br />
mek-djelo u turskoj književnosti.<br />
To je panegirički spjev o junaštvu<br />
Selim Giraja, krimskoga hana. U<br />
tome se spjevu najbolje vidi slikovito<br />
crtanje prirode i rata, bujna<br />
mašta, pjesnički žar i posebno<br />
polje na istočnom Parnasu, gdje<br />
Sabit stoji sam i ponosito gleda<br />
na veliku skupinu pjesnika, koja<br />
21