behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

RIJEČ UREDNIKA<br />
Neshvatljiva krađa tuđe<br />
književnoznanstvene baštine<br />
Sead Begović<br />
4<br />
N etom<br />
je objavljena knjiga u nakladi<br />
Ma tice hrvatske pod naslovom “Ra -<br />
spre i ra s prave“ akademika Mi rka<br />
Tomasovića, jednog od prevažnih ma ru lo lo ga<br />
u Hrvatskoj, komparatista i ro ma nista. Ri ječ<br />
je prvotno o polemičkom, a u drugom di jelu<br />
knjige o filološkom znanstvenom dis ku rsu.<br />
Akademik Tomasović je “ne bulozna“ na -<br />
bacivanja naših susjeda Srba i Talijana te<br />
njihova ispražnjena mjesta od stvarnih i is -<br />
tinskih informacija, glede “krivotvorbe“ i svo -<br />
jatanja o živom i ophodnom hr vatskom je -<br />
ziku i najvećim književnim ve li kanima ko ji<br />
su se njime služili, naprosto (pre kinuvši ne -<br />
shvatljivu šutnju o tome), na prosto ra s k ri -<br />
nkao – mirno, staloženo, ar gu mentirano i<br />
znanstvenički akribično. Sto ga su “Raspre“ u<br />
drugom dijelu knjige pisane mnogo ležernije<br />
i zabavnije, riječju, o pri se za nju srpskih zna -<br />
n stvenika na hrvatsku li te rarnu baštinu.<br />
Usput neka bude rečeno u knj izi je prisutan<br />
i traduktološki fe nomen ar haiziranja koji se<br />
odnosi na Da n teovu su d binu u hrvatskoj<br />
Takvi književnoslovci, po riječima Tomasovića, u svojim edicijama ne<br />
priznaju snažnu književnost renesanse i baroka, nego je “prisajedinjuju“ sa<br />
srpskom. Čudno, jer su Hrvati bili zaista poznati petrarkisti. No, imperijalni<br />
pansrbizam, kao što je poznato, nastao je pod patronatom Srpske<br />
akademije znanosti i umetnosti. Primjerice, kad su tiskane “Pesme“ Branka<br />
Radičevića, do tada već bilježimo čitav niz klasičnih djela hrvatskog<br />
romantizma. Spomenimo samo dramu Ivana Kukuljevića Sakcinskog<br />
“Juran i Sofija“, zatim putopis Matije Mažuranića “Pogled u Bosnu“, pa “Smrt<br />
Smail age čengića“ Ivana Mažuranića i tako dalje i tako dalje.<br />
književnosti s ob zirom na pri jevod I pjevanja<br />
Danteova “Pa kla“ (u ko jem se spominju Hrv -<br />
a ti, hodo ča snici), a koje je preveo Grga Ga -<br />
mu lin u, za mislite, u svom za to če niš tvu u<br />
zlo glas nom Jasenovcu. Po To ma so viću to je<br />
najbolja verzija (po metru i sroku) nakon one<br />
sla v ne Mihovila Kombola.<br />
Tomasović iskazuje veliku stručnoznan s -<br />
tvenu preciznost jer mu vjerojatno nije pro -<br />
makao ni jedan tekst u dnevnom tisku i časopisnoj<br />
produkciji te se suvereno uhvatio u<br />
koštac s problemom “gusarstva“ i “velike la -<br />
ži“. Slijedom toga, hrvatski pisci, između<br />
mno go njih nabrojanih, kao što su Gundulić<br />
i Držić, pa i znanstvenik Ruđer Bošković<br />
(ina če klerik, isusovac) naprosto su pos v ojeni<br />
kao tuđe kulturno tkivo. Možda sto ga što je<br />
to naprosto smiješno i tužno ironič no, bilo je<br />
malo reakcija naših književnih po v jesnika.<br />
Smatralo se da je naprosto riječ o li ng vo stil -<br />
skoj i ambijentalnoj zabuni u vri je me kada<br />
srpski povjesnici uopće ne razli ku ju stilske<br />
epohe, a naravno ni poimanja re čenih pisaca<br />
o svom hrvatskom deklariranju i ljubavi sp -<br />
ram hrvatske domovine, ro da i jezika.<br />
Nažalost, slično su se ponašali i talijanski<br />
enciklopedisti izbjegavajući pridjevak hr va t -<br />
ski već su se poslužili (ironično) du b ro vačko,<br />
dalmatinsko primorskom označnicom za<br />
hrv atsku književnost. Takvi književnoslo v ci,<br />
po riječima Tomasovića, u svojim edicijama<br />
ne priznaju snažnu književnost renesanse i<br />
baroka, nego je “prisajedinjuju“ sa srp s kom.<br />
Čudno, jer su Hrvati bili zaista poznati<br />
petrarkisti. No, imperijalni pansrbizam, kao<br />
što je poznato, nastao je pod patronatom<br />
Srpske akademije znanosti i um etnosti. Primjerice,<br />
kad su tiskane “Pe sme“ Branka Ra -<br />
di čevića, do tada već bilježimo čitav niz klasičnih<br />
djela hrvatskog ro ma ntizma. Spomenimo<br />
samo dramu Ivana Ku kuljevića Sakci -<br />
n skog “Juran i Sofija“, zatim putopis Matije<br />
Ma žuranića “Pogled u Bo snu“, pa “Smrt<br />
Sma il age čengića“ Ivana Mažuranića i tako<br />
da lje i tako dalje.<br />
No, što je s diskutabilnim autorstvom ba -<br />
lade “Hasanaginica“ (Asanaginica) o če mu<br />
vrlo interesantno u ovom broju “Behara“ pi -<br />
še kroatist Stipe Majić. Između ostalog, zna -<br />
no je da je “Asanaginicu“ upravo Alberto Fortis<br />
obznanio u svome djelu “Put po Dalmaciji“.<br />
No, neosporno je, kako piše Majić, da je<br />
jedini prijevod (bolje rečeno adaptacija) bio<br />
onaj u Vuka Karadžića. On je izmijenio na -<br />
slov u “Hasanaginica“ i tada je 1846. ob ja vio<br />
u “Narodnoj pjesmarici“, uvrstivši je u srpske<br />
narodne pesme. Eto, nije li riječ o još jednom<br />
“mutnom“ prisvajanju. Koliko je do sa da poznato,<br />
postoji oko četrdesetak prije vo da “Ha -<br />
sa naginice“, a najzadnji je, koliko je poznato<br />
autoru ovoga napisa, u prijevodu po znatog<br />
hrvatskog prof. luzikanistike – Ni ki ce Ta la -<br />
na. Na kraju, dobro piše lucidni Stipe Ma jić:<br />
“Pravo na ovu pjesmu (baladu) imaju svi koji<br />
je sa zanimanjem čitaju. Autorstvo je još uvijek<br />
nedokazano, ali je pjesma preživjela.