Zbornik Mednarodnega literarnega srečanja Vilenica 2004 - Ljudmila

Daša Drndić
najveću i najmoderniju bolnicu u Europi.
Tridesetak godina kasnije, 1940, postaje
jedan od četrdeset centara za provođenje
nacističkog programa Aktion T4, programa
za usmrćivanje fizički i psihički
hendikepiranih bolesnika svih uzrasta,
licemjerno nazvanog programom za
eutanaziju. Program Aktion T4 dobio je
ime prema berlinskoj adresi Tiergartenstrasse
4 na kojoj se nalazila velebna vila,
firerov stožer; tu ekipa monstruoznih,
truloumnih bolesnika tada na vlasti, kroji
plan o eradikaciji patološkog ljudskog
gena, o provođenju higijene ljudske rase,
o čišćenju za njih nepodobnih. Ali, istine
radi, eugeničke teorije, ideje o sterilizaciji
i eutanaziji ljudi s nedostacima prvi
put javljaju se u Sjedinjenim Državama i
u Švedskoj dvadesetih godina prošloga
stoljeća. Nacisti ih »samo« preuzimaju i
sprovode u djelo.
Ja sam Friedlova mama. Živjeli smo u
malom mjestu stotinjak kilometara od
Beča. Ruske trupe bile su već u Austriji.
Padala je strašna kiša potkraj travnja
1945, padala je danima. Uželjela sam se
Friedla; dva tjedna ležao je u Spiegelgrundu,
u Spiegelgrundu rekli su mi
dođite za tri tjedna, rekli su mi Friedl
ima upalu pluća. Nisam htjela doći za
tri tjedna, došla sam tada, za dva tjedna,
dvadesetog travnja. Oni su slavili Hitlerov
rođendan. Na odjelu rekli su mi
dođite sutra. S mene je kapalo. Noge su
mi bile mokre. I kosa mi je bila mokra.
Puhao je vjetar. Zaboravila sam rukavice.
Kišobran mi se slomio. Bio je to
plavi kišobran na žute točkice. Imala
sam smeđe čarape. Rekla sam, želim
vidjeti Friedla. Ako želite vidjeti Friedla,
potražite ga sami, odgovorila mi je
sestra. To nije bila neprijatna sestra; u
lijevom uglu usana zalijepila joj se
mrvica od kolača, čokoladnog. Pronašla
sam Friedla. Ležao je u krevetu s rešetkama.
Rešetke su bile oguljene. Svi kreveti
na tom odjelu imali su rešetke. U
103