Zbornik Mednarodnega literarnega srečanja Vilenica 2004 - Ljudmila

Daša Drndić
svim krevetima na tom odjelu ležala su
djeca u malim kavezima, nepomično. Ta
djeca nisu plakala, kunjala su. Imala su
poluotvorene oči, teške kapke. Provukla
sam ruku kroz rešetku, pomilovala sam
Friedlov obraz; njegov obraz bio je hladan.
Evo mame, rekla sam. Friedl me
nije prepoznao. Nije se ni pomakao. Otišla
sam kući i vratila se nakon tri dana.
Kiša je još uvijek padala. Došla sam po
sina, kazala sam liječniku, vodim ga
kući. Spiegelgrund bila je najbolja bolnica
u Austriji. Nitko pametan u Spiegelgrund
ne bi posumnjao. Rekli su mi
nema vašeg sina, srce mu je otkazalo.
Sestra je pogledala u karton. Da, Friedl
je umro, umro je jučer u četrnaest sati i
devetnaest minuta, izjavila je sestra. To
nije bila ona sestra s čokoladnom mrvicom
u uglu usana. Bila je to glavna
sestra, stroga. Tražila sam neki papir,
neku dijagnozu, neki izvještaj o smrti
moga sina. Ništa mi nisu dali. Velika je
gužva, rekli su mi. Onda sam ja kazala
dajte mi njegovo tijelo, hoću njegovo
tijelo, to hoću. Stroga glavna sestra rekla
je – on je pokopan na bolničkom groblju,
dogovorite se s grobarima. Na bolničkom
groblju ugledala sam mnogo
otvorenih raka; sve su rake bile blatnjave,
natopljene kišom, pune vode.
Došao je kamion natovaren papirnim
vrećama. Kiša je raskvasila papir, vreće
su se raspadale, iz vreća su ispadali mali
udovi, dječji, male bose noge, male ruke.
Prošlo je pedeset i pet godina. Dobila
sam karton svoga sina. Odveli su me u
podrum Spiegelgrunda, danas se ta bolnica
zove po Ottu Wagneru. Otto Wagner
bio je arhitekt, rekli su mi. Nikada nije
bio nacist, zato su bolnici dali njegovo
ime. Odveli su me u podrum. Tamo sam
našla mozak svoga sina. U staklenki.
Rekli su mi, uzmite Friedla. Sada ga
možete pokopati.
Sa završetkom Drugog svjetskog rata nije
okončano i ubijanje hendikepirane djece.
105