Zbornik Mednarodnega literarnega srečanja Vilenica 2004 - Ljudmila

Muharem Bazdulj
Susret u sumraku
Dvosmislenost dosadne historije
Rousseauova sentenca Sretan je narod čija se historija s dosadom čita
obično se tumači kao želja za nedostatkom ratova, nemira, potopa. Moguće
je međutim i da dosada nastupi upornim i monotonim ponavljanjem sličnih
događaja pa makar ti događaji u osnovi i ne imali karakter dosadnih.
Hoću reći da monotonija stalnog opetovanja neugodnih događaja nema
onu lakoću dosade koja je donijela izgon iz raja i koja je uz dokolicu vjerni
pratilac sreće. No kao što čovjek sudbinom naziva samo ono što ga satire
iako su i sretne slučajnosti plod sudbine tako se i dosadom općenito smatra
samo monotonija ugodnih doživljaja. Voli se reći tolstojevski da su samo
nesreće posebne, da su sve sreće iste, a da su nesrećne porodice i zemlje
nesrećne svaka na svoj način. Heine se ne bi suglasio s Tolstojem. Svaka je
nesreća familiengluck. Bosanska nesreća je nesreća raspetosti: za istok
divlja granica i buntovno predziđe, za zapad đavolje ostrvo i tamna strana
mjeseca.
Težina dima
No dvosmislenost dosade nije jedina historijska dvosmislenost. Sva je historija
svojevrstan ambiguitet. Svi narodi imaju svoju povijest. Ostvariti Let
the people think Russelovo nedostižno je kao i ona država njegovog
drevnog zemljaka u čijem se imenu krije njezina nedosezljivost: Utopia.
Heroj je uvijek i zločinac. Engleski plemić i slavni pomorac za Španjolce
je pirat i razbojnik. Pouzdano je jedino to da je prenio duhan u Evropu i
da je izmjerio težinu dima oduzevši od prethodno izmjerene težine cigarete
težinu opuška i pepela nakon što je cigaretu ispušio. Duhan kao poljoprivredna
kultura donesen je u Bosnu odnosno Hercegovinu od strane
Ali-paše Rizvanbegovića – hercegovačkog sultana i crnogorskog krvnika,
ljutog protivnika vladike Petra II Petrovića Njegoša – crnogorskog Solomona
i pjesnika pokolja.
Wilkinson
Gardner Wilkinson, opasan mačem po časnoj porodičnoj tradiciji (čiji su
ironični kontrapunkt i naličje vidljivi iz amblema industrije žileta), putujući
po Hercegovini i Crnoj Gori postavio je sebi plemeniti zadatak posredovanja
između Ali-paše i Njegoša ne bi li se ukinuo ružni i barbarski običaj
odsjecanja glava koje su poslije služile kao trofeji. Ovako na jednom mjestu
Wilkinson tumači nastanak svog hvalevrijednog poriva:Ja priznajem da
mi se javila iskrena želja da se takav običaj ukine, kada sam otišao na
Cetinje i vidio dvadeset turskih glava, a to se osjećanje nije smanjilo kada
sam vidio u Mostaru iste svirepe trofeje. Nakon jednog razgovora sa Alipašom
Wilkinson ovako piše Njegošu:Objasnio sam mu isto tako kako
ovaj običaj čini rat još ogorčenijim i daje mu karakter koji naši ratovi
57