Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

fotografije mjesta gdje se kriju. Smiješno je tako obrnuti odgovornosti. To nije naš posao. Unatoč smanjenjubudžeta, ipak smo uspjeli zadržati u našoj tragačkoj jedinici tri osobe. I od te tri osobe se očekuje dalokaliziraju sve bjegunce dok se skrivaju u različitim zemljama. To je nepravedno. Činjenica je da su onepostigle više rezultata i obavijesti nego neke velike tajne službe. Vrijeme leti. Upravo prikupljam sve obavijestikoje dokazuju nedostatak volje i namjeravam ih, prije ili poslije, objaviti i osuditi izostanak rezultatameđunarodne zajednice. Godišnjice Srebrenice i Daytona ključni su datumi. Juli je krajnji rok. Karadžić i Mladićmoraju do tada biti u Hagu." Ona na kraju javno prijeti: „Krajem godine objavit ću informacije kojima raspolažemo razlozima zbog kojih oni nisu bili uhićeni. U decembru, kad budem pred Vijećem sigurnostiUjedinjenih naroda, ako još uvijek budu u bijegu, otkriti ću te obavijesti koje sam skupljala šest godina. To nijeprijetnja, ali ja snosim odgovornost da privedem pravdi naviše političke i vojne krivce za zločine počinjene ubivšoj Jugoslaviji i ako to ne uspijem, moram o tome obavijestiti Vijeće sigurnosti koje mi je povjerilo ovuzadaću."Što god ona rekla, ipak je riječ o prijetnji. Zapadnjacima nije bilo nimalo teško neutralizirati izrugivanje medijazbog međunarodne sukrivnje ili nesposobnosti NATO‐a da uhiti dvojicu bjegunaca. Uz cijenu nekolikopropagandnih operacija, oni su se potrudili održavati nade u skoro uhićenje i, međusobnim optužbamasaveznika za izdaju, opravdati izostanak rezultata. Nikoga nisu zavarali, ali ostala je sumnja. Toliko izgledanezamislivo da su najveće demokracije radije deset godina zavaravale javno mnijenje kako bi zaštitile ta dvazločinca, nego da ih uhite. U nevjerici, mediji odbijaju primiti doslovce pokusne balone koje Carla del Pontepušta po želji: „Nitko ne traži Karadžića" ili „Nitko ga nikada nije tražio". Oni u tome vide nadasve krik očaja.Naprotiv, jedna izravna optužba, potkrijepljena dokazima, koju je oblikovala osoba koja se šest godina, bezprestanka, borila da ih privede pravdi dovela bi u opasnost da probudi i one najskeptičnije. Carla del Ponte ustanju je razotkriti dvoličnost međunarodne zajednice, uperiti projektor prema zonama sjene, pokazatiskriveno lice državnih razloga. U politici, istina plaši. Pa čak i ona najbanalnija ili sasvim anegdotska. Ne smijuse odškrinuti vrata političke kuhinje, naročito međunarodne: to je zlatno pravilo. Prijetnja Carle del Ponte,dakle, shvaćena je ozbiljno.Švicarka to zna. Ona se sjeća pisama i telefonskih poziva primljenih svaki put kad je iznosila i najmanju, pa čaki dobronamjernu kritiku NATO‐a. Svjesna je rizika. Želi se poslužiti metodom elektrošoka jer ona sama neshvaća što priječi velike sile da priskrbe sredstva, deset godina nakon konca rata, za uhićenje Karadžića iMladića. Ona sumnja na sporazum, na tajne interese. Ali radije im udjeljuje povlasticu sumnje, misleći da će seosvijestiti, da će radije izabrati uhićenje nego uvredu istini. Jer izručujući dvojicu optuženih, zapadnjaci bipodmirili račun za sve svoje prošle sramote, za nedjelovanje, za svoje slabosti. Ali Carla del Ponte se vara i toće tek kasno shvatiti.Neprestani pozivi Carle del Ponte da se privede kraju nekažnjenost Karadžića i Mladića, ostale su mrtvo slovona papiru. Približavanje desete obljetnice genocida u Srebrenici nije ih ni najmanje trgnulo. I kad je Carla delPonte najavila da će „iz poštovanja prema žrtvama" bojkotirati obljetnicu ako dva glavna krivca do tada jošbudu na slobodi, zapadne prijestolnice prave se gluhe i potvrđuju svoje sudjelovanje. Videosnimka prikazana1. juna na suđenju Slobodanu Miloševiću kao da je na trenutak izazvala veći učinak nego sve molbemagistrata. Ponovno prikazana iste večeri na beogradskoj televiziji B92, prikazuje smaknuće šest mladihzatvorenika iz Srebrenice, od kojih su trojica maloljetnici, što su ga počinile specijalne jedinice Ministarstvaunutrašnjih poslova Srbije koje su uvijek poricale da su na bilo koji način umiješane u pokolj iz jula 1995.Snimljeno smaknuće, preneseno po cijelome svijetu, šokiralo je javno mnijenje, čak i u Srbiji. Ono oživljavapitanje nekažnjenosti Karadžića i Mladića. Potresen je čak i Vojislav Koštunica. On obećava Carli del Ponte,koja sutradan stiže u Beograd, brzo izručivanje Mladića i šalje svoju policiju u potragu za ljudima svideosnimke. Desetak njih je uhićeno prije odlaska Carle del Ponte iz Beograda. Čini se da je Koštunicaprihvatio ono što je očigledno. Generalu, kojega on neprekidno štiti nakon svrgnuća Slobodana Miloševića,mjesto je u zatvoru. Koštunica ne obećava izručenje Mladića za 11. jula 2005., nego za početak oktobra kadana summitu u Luksemburgu Europska unija mora odlučiti o otvaranju pregovora o pridruživanju sa Srbijom.Carla del Ponte preklinje velike sile da pošalju Beogradu jasnu poruku i da iskoriste te osobito povoljneokolnosti kako bi dobile Mladića prije datuma godišnjice 11. jula. Sjedinjene Američke Države kao i Europauvjetovale su jačanje svojih veza i ekonomske pomoći Srbiji Mladićevim uhićenjem.