Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

je obavezan put za utvrđivanje, u očima svih, istine o jednom bolnom razdoblju povijesti jedne zemlje i ohuškačima tih tragedija. U tome su mir i pravda nerazdvojivi." No takve riječi izazivaju prezir pragmatičara, čaki kad izbjegavaju to javno pokazati radije se grubo rugajući u krugovima koji su već u to uvjereni, uz rizik dasablazne neke zabludjele slušatelje, od kojih će im se neki na kraju, usred jednodušnog odobravanja, i samipridružiti. Jer u svim velikim odlukama država, a pogotovo kad je riječ o miru, „moral" ne mora ni u kojemslučaju biti prepreka realizmu koji bi prema njima ovisio o nekom višem moralu i bdio, ljubomorno imjerodavno, nad pravim vitalnim interesima koje pravda zanemaruje.Karadžić je prisiljen ustupiti mjesto Biljani Plavšić, izabranoj za predsjednicu srpskog entiteta u Bosni nakonizbora 14. septembra 1996. Zadužena za učvršćivanje mirovnog procesa u srpskom entitetu unutar BiH, onatakođer pripada krugu krajnjih nacionalista. Zbog toga što je pridonijela da zemlja ogrezne u krvi, ICTY je uaprilu 2000. optužio bivšu Karadžićevu zamjenicu za genocid i osudio, nakon njezina priznanja krivnje, najedanaest godina zatvora za zločine protiv čovječnosti. 75 Mladić je 9. novembra 1996. smijenjen sa svojegpoložaja vojnog zapovjednika snaga bosanskih Srba koji je do tada zadržao. Ali njihovi najbliži suradnici ostajuna položaju. Karadžić stanuje u svojem domu na Palama, u francuskom sektoru. A Mladić u svojem glavnomštabu kod Han Pijeska, u američkom sektoru. Međutim, nalozi za uhićenje dvojice optuženih, kaznenoprogonjenih za genocid, uručeni su snagama NA‐TO‐a još u januaru 1996.Richard Goldstone odustaje. Louise Arbour ga nasljeđuje od 1. oktobra 1966. i odlučuje prodrmati zapadneprijestolnice. Lišen sudske policije ICTY se mora osloniti na međunarodne snage u Bosni i Hercegovini ili nalokalne vlasti. Ali one nisu voljne uhititi vlastite ratne zločince koje štite i časte kao junake. Poruka prenesenaLouisi Arbour u Glavnom stožeru NATO‐a, 17. oktobra 1966. jasna je: „Kao prvo, NATO je kao svoju politikuodredio da neće uhićivati ratne zločince." Kanađanka to osuđuje kao neprihvatljivo. U nezgodnom položaju,NATO čini jednu gestu. Zapovjedništvo IFOR‐a obavještava svoje trupe 16. decembra 1996. da će od sadamorati dovesti u zatvor sve osobe pod optužbom s kojima dođu u dodir u okviru svojih zadataka kako biosigurali njihovo provođenje u sjedište ICTY‐a. Ali u januaru 1997. za vrijeme novog susreta u Glavnom stožeruNATO‐a, Louise Arbour optužuje trupe da izbjegavaju naći se oči u oči sa zločincima kako ih ne bi morali uhititi.I ona izaziva nekoliko diplomatskih incidenata. Naročito s Francuskom jer izjavljuje novinarima: „Ratni sezločinci osjećaju savršeno sigurno u francuskom sektoru." Pariz ukazuje na skretanje „pravosudnog spektakla".Tom se formulom razbacuju svaki put kad neki tužitelj ili istražni sudac poziva medije kao svjedoke političkihpokušaja da se spriječi djelovanje sudstva. To je prvi refleks jedne političke klase koja postupno otkrivaograničenja koje uzrokuje međunarodno pravosuđe, naročito kada izađe iz sudnica da bi se to isto pravosuđekao ravnopravan sudionik pozvalo na međunarodnu scenu. Međunarodno pravosuđe koje se pokazujepredstavlja smetnju. Pariz, koji je prije tri godine igrao ključnu ulogu u stvaranju ICTY‐a, gleda 1996. g. sodređenim prezirom ovo ostvarenje koje se već emancipiralo i htjelo bi predstavljati zapreku političkomrealizmu. Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo obrane, njihovi pravni savjetnici, svi složno izjavljuju: „Tonam nije bilo potrebno." Zapravo, oni se suprotstavljaju činjenici da bi visoki dužnosnici, šefovi država ali ivojni zapovjednici, ministri, pa i cijele vlade, jednoga dana morali položiti račun pravosuđu, i to75 Obrazlažući jedanaestogodišnju kaznu, izrečenu u februaru 2003., suci su naglasili da su među olakšavajućimokolnostima vodili računa o grižnji savjesti koju je izrazila Biljana Plavšić. Optužena je ipak odbila to sama izraziti, zavrijeme saslušanja, prepustivši svojem odvjetniku, Kanađaninu Eugenu O'Sullivanu, brigu da to redigira i izgovori, unjezino ime, za vrijeme jedne konferencije za novinstvo u Hagu. Godinu dana poslije, Biljana Plavšić zanijekala je svojapriznanja i odbijala svjedočiti u procesu protiv Miloševića o zločinačkoj politici etničkog čišćenja koje su Srbi provodili uBosni. Za vrijeme jednog susreta u januru 2004. ona je izjavila Carli del Ponte: „Nakon moje osude na jedanaest godinazatvora, mogu reći da sam nevina." Tužiteljstvo ICTY‐a prenijelo je sucima novu izjavu Biljane Plavšić u kojoj poriče svojaprethodna priznanja i tražilo da se ponovno otvori njezin predmet. Suci su zanemarili zahtjev tužiteljstva. Prebačena ujedan ženski zatvor u Švedskoj, Biljana Plavšić, koja sada ima sedamdeset šest godina, žalila se više puta da je drže s„kriminalkama, prostitutkama i ovisnicama". Iznoseći argument svoje dobi podnijela je veći broj zahtjeva za smanjenjemkazne koje su švedske vlasti do sada odbacivale.