Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

je zanemarilo usrdne molbe Bosne da se naloži Srbiji da preda te ključne dokumente koji srpske snage u Bosniodređuje k a o sastavni dio vojske u Beogradu, pod vrhovnom vlašću Beograda. Vijeće Međunarodnog sudapravde obrazlaže svoje odbijanje da traži taj dokazni materijal tvrdeći da posjeduje dovoljno dokaza da možeodlučivati. 67 „Bez nepročišćene verzije tih dokumenata ne bismo mogli računati na osudu Miloše‐vića zagenocid", podsjećala je još u aprilu 2007. Carla del Ponte. Bez original‐ne verzije sjednica VSO‐a, Bosna nećemoći zatražiti od ICJ poništenje presude i ponovno otvaranje slučaja. U nedostatku novih dokaza, odluka jekonačna. "Vitalni nacionalni interes" koji su iznosile vlasti u Beogradu a potvrdili suci ICTY‐a kako bi zabraniliširenje cjelovitog arhiva Vrhovnog savjeta obrane konačno je omogućio da se iskrivi istina. „Bilo koja zemljanapravila bi sve što je u njezinoj moći da zaštiti državu i njezine interese", brani se Vladimir Perić, jedan odpredstavnika srpske delegacije koja se borila za uskraćivanje arhiva oku javnosti i ICJ‐a. Svaki stvarnonezavisan sud bio bi napravio sve što je bilo u njegovoj moći da pokuša dobiti te dokumente koji, više negoišta drugo, rasvjetljavaju spor u kojem je bio pozvan suditi. Odbivši primijeniti članak 49. Statuta i zatražitiizravno od Beograda da mu preda ključne dokumente, ICJ je popustio pred pritiscima velikih sila koje su sesuprotstavljale osudi Srbije, medu njima Velike Britanije, koja je više godina bezuspješno pokušavalanagovoriti Bosnu i Hercegovinu da povuče tužbu.Srpske su vlasti s olakšanjem dočekale odluku ICJ‐a kojom nisu osuđene da plate nikakvu ratnu štetu Bosni.Kad je riječ o srpskim nevladinim organizacijama za obranu ljudskih prava, one su osudile tu presudu koja„predstavlja pobjedu politike Slobodana Miloševića" i koja „neće pomoći Srbiji da se suoči sa svojom prošlošću(jer) pokazuje nepotpunu sliku uloge Srbije u ratu prošlog desetljeća". „Nikome u Vladi Srbije nije bilonepoznato da taj arhiv otkriva odgovornost države", ističe Nataša Kandić, predsjednica Fonda za humanitarnopravo u Beogradu.Sada bolje razumijemo zašto je Milošević poduzeo tolike napore da uspostavi strukture koje su bile paravanizmeđu grobnica i njegove palače. Kao pravi majstor manipulacije, neprestano je pokušavao prikriti svojuulogu iza marionetskih država koje je stvorio u Bosni i Hrvatskoj, i skrivao se iza mnoštva sudionika, posebnoeskadrona smrti. Vlasti koje su došle poslije njega mogle su prihvatiti da bude osuđen za osobnu odgovornost.Nije im bilo nepoznato što je sve učinio. Znale su bolje od ikoga da je Srbija pod Miloševićem sudjelovala uratu i zločinima. Ali nisu htjele da srpska država preuzme odgovornost za to. Stoga su se i one potrudile prikritidokaze koji najviše kompromitiraju, a u tom pothvatu koristile su se suradnjom jednog dijela sudaca ICTY‐a iICJ‐a. Odluka ICJ‐a ne može, dakle, pretendirati na rasvjetljavanje povijesti i rješavanje spora između tih dvijudržava. Poricanje u kojemu je ICJ svjesno sudjelovao odustavši od neprobranih arhiva Vrhovnog savjetaobrane nosi opasnost da jedne odvrati od prihvaćanja odgovornosti, a druge od volje za pomirenjem.Upravi u Beogradu „bila je dobro poznata klima mržnje koja je vladala između bosanskih Srba i Muslimana upodručju Srebrenice" i da će ona dovest, do genocida, ističe uostalom ICJ. „Genocid bi se doista i spriječio" daje (Miloševićeva) Srbija djelovala sukladno međunarodnim obavezama i da je „iskoristila svoj utjecaj nabosanske Srbe" kako bi spriječila zločin nad zločinima. Prema dokumentima prikupljenima tijekomMiloševićeva procesa pred ICTY‐em, ovaj zaključak svjedoči o volji sudaca ICJ‐a da umanje ulogu Srbije upokretanju tog zločina nad zločinima. Tako je Srbija osuđena zato što je propustila spriječiti genocid uSrebrenici, ali i zato što je propustila kazniti za genocid odbivši predati Ratka Mladića ICTY‐u. Zato je Srbijadobila nalog za uhićenje optuženih u bijegu od ICTY‐a, od kojih su dvojica, od četvorice koji sredinom 2007. jošuvijek nedostaju, tražena za genocid u Srebrenici: Radovan Karadžić i Ratko Mladić.67 Suci Međunarodnog suda pravde objašnjavaju svoje odbijanje da od Srbije traže da preda sveukupnost dokumenataVSO‐a u paragrafima 205. i 206. svoje odluke od 26. februara 2007. http://www.icj‐cij.org/docket/‐files/91/13‐685.pdf.