Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

Miloševićeva naređenja da se koristi tiskanje novca za financiranje rata kako bi pomoć koju daje prikriovihorom inflacije ćiji će razmjeri uskoro premašiti do tada nedosegnutu inflaciju kratkotrajne WeimarskeRepublike. Natezanje između tužiteljice i dijela tima zaduženog za Miloševićev kazneni progon, sad je samoružna uspomena. Dokumenti Vrhovnog savjeta obrane (VSO) čini se da su uvjerili čak i one unutar tužiteljstvakoji su se najviše opirali.Da bi dokazalo izravnu umiješanost srpske države i njezina šefa u rat i zločine u Bosni, Tužiteljstvo morabezuvjetno predstaviti dokaze na Sudu. Na zahtjev Tužiteljstva suci su 30. jula 2003. obnovili nalog Beograduda preda zapisnike. Beograd se odmah suprotstavlja toj odluci i sredinom oktobra uspijeva nametnuti zaštitnemjere nad dokumentima na jednom ročištu ex‐parte u četiri oka između sudaca i predstavnika srpske države,u odsutnosti strana u postupku. Ukratko, kako bi spriječila da te nezgodne istine budu izložene na svjetlodana, Srbija je uvjerila Sudsko vijeće zaduženo za „slučaj Milošević" da joj odobri ograničavanje upotrebe tihdokumenata samo na Miloševićev proces i da zabrani širenje dijelova koji je najviše kompromitiraju, ne samou javnosti nego i svakoj sudskoj instanci osim ICTY‐a. Suci se tako mogu oslanjati na cjelinu predanihdokumenata u određivanju Miloševićeve krivnje, ali neće moći u javnoj verziji svoje presude navoditi ulomkekoji se i dalje vode kao povjerljivi.Beograd je uspio dobiti parnicu pozivajući se na „vitalni nacionalni interes" srpske države. Pravilnik, međutim,predviđa da se takva mjera odobri samo radi zaštite informacija koje bi mogle dovesti u opasnost sigurnostdržave. U tim uvjetima Carla del Ponte ne osjeća se više vezanom svojim pismenim obećanjem iz maja:tužiteljstvo odlučuje osporiti tu odluku i traži da ga suci saslušaju. Bez uspjeha. U jesen 2003. Tužiteljstvo nezna ništa o srpskim argumentima i motivima odluke Sudskog vijeća, koji su na zahtjev Beograda ostalipovjerljivi. Otkrit će ih tek u januaru 2004. kad pokuša pozvati na svjedočenje jednog od sudionika sastanakaVrhovnog savjeta obrane (VSO). 44 Dokaži podvrgnuti cenzuri tiču se financijske i logističke potpore koju jeMiloševićeva Srbija pružala srpskim snagama u Bosni i Hrvatskoj, stvarne Miloševićeve vlasti nad tim snagamai nad lokalnim političkim vodama, vojačenja srpskih plaćenika na vanjskim frontama, isplate plaća oficirimavojske iz Beograda koji su služili u srpskoj vojsci u Hrvatskoj i Bosni, te mjera predloženih za kršenje embargakako bi se nastavilo pružati znatnu logističku po‐moć srpskim snagama u Bosni i Hrvatskoj. Za mnoge ljude uregiji to nije nikakva tajna. No sve to potvrđeno u državnim arhivima omogućava da se izvan svake razumnesumnje", glavnog kriterija dokaza u anglosaksonskom pravu, dokaže golema odgovornost Miloševića i njegovedržave za rat i zločine u Hrvatskoj i Bosni. Jer Vrhovni savjet obrane (VSO), zadužen da odredi strateškedržavne ciljeve, sudjelovao je u pripremi i izvođenju dogovorenog plana i formulirao direktive koje jeMilošević zatim prebacio na leđa srpskih vlasti u Bosni nad kojima je imao stvarnu kontrolu. A te su vlastiupravo i uspostavljene u Bosni da budu paravan i otklone svaku odgovornost sa središnje srpske države injezinih upravljača u kampanji etničkog čišćenja koja se vodila izvan njezinih granica. Beograd hoće pod svakucijenu sačuvati ovu lažnu oplatu da bi izbjegao plaćanje miliona dolara ratne odštete svojim susjedima. Godine1993. Bosna i Hercegovina i Hrvatska podnijele su tužbu za agresiju i genocid protiv Miloševićeve Srbije predMeđunarodni sud pravde (ICJ), jednu drugu međunarodnu sudsku instancu smještenu u Hagu, čiji mandat nijesuđenje pojedincima, nego reguliranje sporova među državama. Da je srpska država proglašena krivom, novevlasti u Beogradu morale bi preuzeti odgovornost. Odatle njihova volja za sprječavanjem korištenja arhivaVrhovnog savjeta obrane (VSO) pred Međunarodnim sudom pravde. Odatle i njihova volja za izbacivanjemdijelova koji je najviše kompromitiraju i tako sakriju informacije od općeg interesa, koje pridonoserasvjetljavanju sukoba i čije neširenje ometa rad pravosuđa i traženje istine.44 Vrhovni savjet obrane (VSO) Savezne Republike Jugoslavije sastavljene od Srbije i Crne Gore, stvoren 28. aprila 1992.,sastao se sedamdeset i četiri puta između sredine juna 1992. i sredine marta 1999., od čega pedeset i sedam puta zavrijeme rata u Bosni i Hercegovini Milošević je jedini od svih sudionika koji je bio prisutan na sva sedamdeset i četirisastanka. Beograd nije predao tužiteljstvu ICTY‐a zapisnike svih zatraženih sjednica. Po nalogu sudionika nisu se pravilenikakve stenografske bilješke sedamnaest sjednica od kojih se devet od nosi na 1995. i razdoblje koje je prethodilo islijedilo nakon pokolja u Srebrenici. Tužiteljstvo se moralo zadovoljiti službenim izvještajima predanim arhivu VSO‐a,kojima ponekad nedostaju neke stranice.