februaru 2004. Na papiru, to je učinjeno, ali u praksi, kako se žali Carla del Ponte, „više nitko ne tražiKaradžića".U aprilu 2005. jedan Nizozemac kontaktira Sud u Hagu. On tvrdi da je 7. aprila vidio Karadžića u Foči u društvuneke žene na terasi jednog kafića. Carla del Ponte traži od NATO‐a da provjeri tu obavijest. „Nemoguće, jer jeKaradžić od 6. do 8. aprila bio u Beogradu", odvraćaju nekoliko dana poslije američki dužnosnici iz NATO‐a kojisu do tada tvrdili da su i oni izgubili svaki trag Karadžiću! Ogorčena, Carla del Ponte napokon apelira na policijubosanskih Srba, nepouzdanu, ali dužnu pružiti ICTY‐u bar minimum suradnje. U julu od nje traži nadzorKaradžićevu obitelj. Ljetne promjene boravišta često su bile prilika za bjegunca da se susretne sa svojima, kakosvjedoči više pisama nađenih za vrijeme NATO‐ova pretresa. Carla del Ponte početkom augusta otkriva da jenadziranje ukinuto. Ona tada doznaje da je jedan časnik CIA‐e 29. jula došao tražiti od agenata bosanskih Srbada ukinu motrenje Karadžićeve obitelji, pod izgovorom da je riječ o naredbi Haga! Uhvaćene u laži, američkevlasti pred tužiteljicom ICTY‐a izražavaju žaljenje zbog „greške u komunikaciji", bez drugih objašnjenja.Željan spasiti privid, američki general Steven Schook, zapovjednik jezgre NATO‐a u Bosni, uvjerava medije17. augusta 2005. za vrijeme posjeta Bruxe‐llesu: „Ja sam vrlo optimističan kada je riječ o činjenici da će semoći završiti ovo poglavlje koje je uzrokovalo zastoj u Bosni i Hercegovini." Kao dokaz, on tvrdi: „Neke novineu Banja Luci i na Palama objavljuju oglase u kojima se poziva Karadžića da se preda. To je nešto neviđeno. (...)Mreža podrške se iz dana u dan stanjuje, a pokret u prilog njegove predaju raste!" Inicijative u tom smislu većsu odavno napuštene pred Karadžićevim kategoričkim odbijanjem da se preda. Zapadnjaci su se zatimzadovoljili pregovaranjem o nje‐govou udaljavanja s Pala, iz Bosne, a ponekad čak i iz regije. Čini se da je MI6napokon laskanjem pridobio Karadžića i postigao da on sve češće odlazi na putovanja. Jer svi se plaše pritisakaCarle del Ponte ako ona opet otkrije da se Mladić, ali i Karadžić, skrivaju u Srbiji. Otada Karadžić sve češćeskokne u Grčku, u zabačenu pokrajinu u blizini brda Athos.Igra mačke i mišaZa zapadne vlade teže se nositi s pitanjem Ratka Mladića. Njegova nazočnost u Srbiji neprestano je izrugivanjemeđunarodnoj zajednici. Tim više što se srpske vlasti od 2001. nisu pokrenule i što Carla del Ponte ne prestajena to podsjećati. Europljani i Amerikanci mogu se samo koristiti polugama kojima raspolažu kako bi prisililiBeograd da poštuje svoje obaveze. Čak i ako je njihovo izvršavanje teško za velike sile koje u Srbiji morajubraniti stavove koje one, naprotiv, nisu poštivale u Bosni, kad je bila riječ o Karadžiću. Bez iznenađenja, srpskise rukovodioci odlučuju za politiku mimikrije. Tvrde da ne znaju gdje se krije general Mladić ili, u najboljemslučaju, više vole malo vje‐rovatnu dobrovoljnu predaju nego uhićenje.Brutalno ubojstvo reformatorskog premijera Zorana Đinđića 12. marta 2003. znatno je smanjilo izglede da ćeMladić biti predat Hagu. Carla Del Ponte pokušava koliko može zadržati međunarodni pritisak na Srbiju. Onatakođer igra na kartu suradnje između srpskih tajnih službi i američkih obavještajnih časnika, koji djeluju uSrbiji nakon sporazuma sklopljenog između Đinđića i CIA‐e. Mladić je zamijenio svoju seosku kuću za manjepoznata skloništa. Sada se on seljaka između sedam stanova koje su mu pod lažnim imenima njegovi zaštitniciiznajmili u središtu Beograda i koje mijenja svaka dva ili tri tjedna.
U septembru 2003. Carla del Ponte uvjerena je da posjeduje tačnu Mladićevu adresu u Beogradu. Njezinatragačka jedinica je, zahvaljujući jednome od svojih informatora, dobila adresu stana u Gagarinovoj ulici ukojemu Mladić boravi već neko vrijeme. Daje ju Pierreu Richardu Prosperu, posebnom američkomveleposlaniku koji obećava da će se time pozabaviti. Ali ne dobiva nikakav odgovor. Kad inzistira, on odvraćada je Mladić napustio Srbiju. Amerikanci imaju potpunu slobodu lokalizirati Mladića u Srbiji nakon sporazumakoji je 2002. sklopljen između Đindićeve vlade, državnog tajnika Colina Powella i Georga Teneta iz CIA‐e.Đinđićev nasljednik Zoran Živković priznao je to javno 2005. godine: „Tri zaposlenika CIA‐e stigla su u Srbijukako bi s članovima BIA‐e (Bezbednosno Informativna Agencija) provjerili informacije o pretpostavljenimMladićevim skrovištima. Provedeno je dva‐naestak operacija u Beogradu i drugdje u Srbiji. Agenti CIA‐esudjelovali su u svojstvu promatrača. Bila su provjerena sva mjesta na koja su ukazali ICTY ili drugi zapadniizvori. Krajem 2003. srpsko‐američka jedinica došla je do zaključka da Mladić nije u Srbiji." 91Prisutnost CIA‐e u Srbiji samo je alibi. Prije nego što ih preda tužitelju ICTY‐a, Washington filtrira sakupljeneinformacije. Carla del Ponte dobiva samo mrvice kojima je cilj potvrditi verziju srpskih vlasti da Mladić nijelokaliziran, da on vjerovatno više nije u Srbiji, da je možda u Makedoniji ili u nekoj bivšoj sovjetskoj republici...Pa ipak, kad je početkom 2006. g. uspjela utvrditi Mladićeve dolaske u Srbiju i odlaske iz nje, ona je sčuđenjem otkrila da su je svi obmanjivali. Jedan dio obavijesti koje su srpske i američke službe trebaleprovjeriti 2002. i 2003. godine odgovarale su mjestima gdje je tada Mladić boravio. Mladić praktički nikadanije napustio Srbiju osim za kratkih boravaka u svojem rodnom selu u istočnoj Bosni prilikom obiteljskihsvečanosti. Za vrijeme tih odlazaka nikada ga nisu uznemirivale snaga NATO‐a za koje se također smatralo danadziru teritorij.Potvrđujući laži srpskih vlasti, zapadnjaci nisu samo spriječili hvatanje generala, koji je pred kamerama jednesrpske televizije dijelio čokoladu djeci Srebrenice kad je već dao naređenje za njihovu deportaciju i istrebljenjenjihovih očeva i braće. Oni su također neutralizirali djelovanje ICTY‐a. Jer lišivši Hag informacija o bjeguncima,zapadnjaci su mogli odlučivati o slabljenju pritiska i pogađanju, već prema vlastitim interesima, s državom kojaje kršila svoje međunarodne obaveze. Tako su ostajali gospodari igre u svojim odnosima sa Srbijom, hineći nataj način čak kako zaboravljaju da kao države članice Vijeća sigurnosti, predstavljaju jedinu višu izvršnu vlastkoja raspolaže moći da prisili na poštivanje odluka međunarodnog pravosuđa.Početkom 2005. g. Carla del Ponte ponovno je našila na trag Mladića koji se krio u nekom drugom stanu u srcuBeograda. Da bi prisilila zapadnjake da preuzmu svoje odgovornosti, javno je rekla: „Mladić je u Srbiji. On je nadohvat ruci srpskih vlasti." Godina 2005. puna je simbola i Carla del Ponte želi potaknuti vlade da nadoknadeizgubljeno vrijeme. Obilježavaju se tri godišnjice: deset godina od dizanja optužnice protiv Karadžića i Mladića,deset godina od pokolja u Srebrenici za koji su oni optuženi i deset godina od Dejtonskog sporazuma i njegovaslužbenog potpisivanja u Parizu. Ali to je i šezdeseta godišnjica oslobađanja logora Auschwitz Birkenau istvaranja Nirnberškog suda koji su simbolizirali potrebu međunarodne pravde. Carla del Ponte pokušavaponovno pokrenuti velike sile i javno mnijenje koje je postalo nepovjerljivo. Ali ona od početka obavještava daneće štedjeti sredstva za postizanje Karadžićeva i Mladićeva privođenja prije kraja godine.Prvog februara 2005. u Sarajevu ona otvoreno izjavljuje Paddvju Ashdownu: „Brojni elementi pokazujunedostatak volje međunarodne zajednice, snaga NATO‐a i Europske unije. Otkad su Karadžić i Mladić u bijegu,pribavili smo NATO‐u mnogo obavijesti. Uzalud. Imamo sve više razloga vjerovati da je s Karadžićem sklopljensporazum. Jednostavno ne možemo vjerovati u nesposobnost najvećih sila na svijetu. Postoji li politička voljaili ne? I nije li priča o Karadžićevu bijegu samo izgovor da se zadrži međunarodna prisutnost u Bosni? Akopostoji politička volja, tko može djelovati, s kim moramo razgovarati, koja to politička vlast može donijetiodluku i narediti odlučnu akciju, što je potrebno da oni djeluju? Pod izgovorom da je u našem interesu uhvatitiKaradžića i ostale bjegunce, svi misle da je naša dužnost pribavljati obavijesti, dokaze,91 Dolaskom bivšeg predsjednika Vojislava Koštunice na čelo srpske vlade početkom 2004., završava službena suradnja sCIA‐om.
- Page 1 and 2:
Florence HartmannMIR I KAZNATAJNI R
- Page 3 and 4:
NAPOMENAPriča koja slijedi događa
- Page 6 and 7:
odbaciti jedinog sugovornika koji m
- Page 8 and 9:
najgorem času. U Francuskoj Jean
- Page 10 and 11:
Rezoluciju, ali tada nitko nije zam
- Page 12 and 13:
šezdeset zemalja koje su ratificir
- Page 14 and 15:
predati oružje dok ne bude amnesti
- Page 16 and 17:
Sporazum Đinđić ‐del PonteRije
- Page 18 and 19:
opkolila je vilu. Ali umiješala se
- Page 20 and 21:
Miloševićevi saveznici, još uvij
- Page 22 and 23:
Dvadeset osmog juna Ustavni sud osp
- Page 24 and 25:
njegove sudbine istrošenog alibija
- Page 26 and 27:
Richard iz Ministarstva obrane tome
- Page 28 and 29:
vlade pripreme lažne svjedoke, pod
- Page 30 and 31:
Milošević je ključ mira, onaj ko
- Page 32 and 33:
II. POGLAVLJEIza kulisa procesa Slo
- Page 34 and 35:
Američko‐egipatski stručnjak im
- Page 36 and 37:
Početkom 2001. tužiteljica poziva
- Page 38 and 39:
osumnjičenicima, i kojoj je cilj b
- Page 40 and 41:
savjetnicima: „Mogu oni nastaviti
- Page 42 and 43:
postavljaju velike sile koje u Dayt
- Page 44 and 45:
ponovno aktualizirati za slučaj da
- Page 46 and 47:
Geoffrey Nice ne polaže oružje. U
- Page 48 and 49: dovoljno da se na 60% bosanskog ter
- Page 50 and 51: vojnim analitičarima i dokazao Mil
- Page 52 and 53: Rasprave se zaoštravajuŠesnaestog
- Page 54 and 55: Britanac namjerava dokazivati neosp
- Page 56 and 57: Srpski dužnosnici i sami su uvjere
- Page 58 and 59: nikada imati potvrdu važnosti arhi
- Page 60 and 61: sprečavanju i kažnjavanju zločin
- Page 62 and 63: U oktobru 1991., samo nekoliko mjes
- Page 64 and 65: Dvanaestog marta 1993. Milošević
- Page 66 and 67: već više od sto godina muslimansk
- Page 68 and 69: Milošević zna nanjušiti moć i z
- Page 70 and 71: Pokušaji prikrivanja dokazaPokuša
- Page 72 and 73: logora, da bi dokazao predvidljivos
- Page 74 and 75: mogućnost da povuče cijele dijelo
- Page 76 and 77: III. POGLAVLJEDejtonska tragedijaVi
- Page 78 and 79: Uoči pregovora, za vrijeme jednog
- Page 80 and 81: dobrovoljnu predaju, obećavaju mu
- Page 82 and 83: osanskih Srba nakon Karadžića, Mo
- Page 84 and 85: međunarodnom, iako su tada djelova
- Page 86 and 87: danaposlije. Prema njezinu glasnogo
- Page 88 and 89: ove trupe i za proces mira, koji je
- Page 90 and 91: okolišanja optužuje Amerikance da
- Page 92 and 93: Kad se Mladić u proljeće 2001., a
- Page 94 and 95: tako uklonio bi i prepreku razvoju
- Page 96 and 97: zgrade OHR‐a, ureda visokog preds
- Page 100 and 101: fotografije mjesta gdje se kriju. S
- Page 102 and 103: Koštunica nije nikada obećao Amer
- Page 104 and 105: Europska unija teško odolijeva uzm
- Page 106 and 107: jednog dana biti izvedena pred međ
- Page 108 and 109: predvidjeti.Godinu dana nakon što
- Page 110 and 111: zapadnjaka, ipak je zahtijevala tri
- Page 112 and 113: Međunarodnog kaznenog suda i njego
- Page 114 and 115: vrijeme politike. Carla del Ponte n
- Page 116 and 117: Početkom 2002. g. međunarodni tis
- Page 118 and 119: aktivniju suradnju sa Sudom kako se
- Page 120 and 121: Europljani su ravnodušni prema tom
- Page 122 and 123: sebe dokument i prepušta svojim sa
- Page 124 and 125: Carli del Ponte u četiri oka: „S
- Page 126 and 127: Prospera to zabrinjava. Krajem ljet
- Page 128 and 129: Njegov je članak pledoaje u prilog
- Page 130 and 131: Britanci će braniti zahtjeve pravd
- Page 132 and 133: kašnjenje procesa moglo produljiti
- Page 134 and 135: da optužnica ostane zapečaćena (
- Page 136 and 137: sumnje, uspjeti dobiti nužni konse
- Page 138 and 139: onima koji su je smislili ‐upravo
- Page 140 and 141: Usporedno s tim, ideja o „odgovor
- Page 142: oni američki ili ne, uvijek će vi