Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

februaru 2004. Na papiru, to je učinjeno, ali u praksi, kako se žali Carla del Ponte, „više nitko ne tražiKaradžića".U aprilu 2005. jedan Nizozemac kontaktira Sud u Hagu. On tvrdi da je 7. aprila vidio Karadžića u Foči u društvuneke žene na terasi jednog kafića. Carla del Ponte traži od NATO‐a da provjeri tu obavijest. „Nemoguće, jer jeKaradžić od 6. do 8. aprila bio u Beogradu", odvraćaju nekoliko dana poslije američki dužnosnici iz NATO‐a kojisu do tada tvrdili da su i oni izgubili svaki trag Karadžiću! Ogorčena, Carla del Ponte napokon apelira na policijubosanskih Srba, nepouzdanu, ali dužnu pružiti ICTY‐u bar minimum suradnje. U julu od nje traži nadzorKaradžićevu obitelj. Ljetne promjene boravišta često su bile prilika za bjegunca da se susretne sa svojima, kakosvjedoči više pisama nađenih za vrijeme NATO‐ova pretresa. Carla del Ponte početkom augusta otkriva da jenadziranje ukinuto. Ona tada doznaje da je jedan časnik CIA‐e 29. jula došao tražiti od agenata bosanskih Srbada ukinu motrenje Karadžićeve obitelji, pod izgovorom da je riječ o naredbi Haga! Uhvaćene u laži, američkevlasti pred tužiteljicom ICTY‐a izražavaju žaljenje zbog „greške u komunikaciji", bez drugih objašnjenja.Željan spasiti privid, američki general Steven Schook, zapovjednik jezgre NATO‐a u Bosni, uvjerava medije17. augusta 2005. za vrijeme posjeta Bruxe‐llesu: „Ja sam vrlo optimističan kada je riječ o činjenici da će semoći završiti ovo poglavlje koje je uzrokovalo zastoj u Bosni i Hercegovini." Kao dokaz, on tvrdi: „Neke novineu Banja Luci i na Palama objavljuju oglase u kojima se poziva Karadžića da se preda. To je nešto neviđeno. (...)Mreža podrške se iz dana u dan stanjuje, a pokret u prilog njegove predaju raste!" Inicijative u tom smislu većsu odavno napuštene pred Karadžićevim kategoričkim odbijanjem da se preda. Zapadnjaci su se zatimzadovoljili pregovaranjem o nje‐govou udaljavanja s Pala, iz Bosne, a ponekad čak i iz regije. Čini se da je MI6napokon laskanjem pridobio Karadžića i postigao da on sve češće odlazi na putovanja. Jer svi se plaše pritisakaCarle del Ponte ako ona opet otkrije da se Mladić, ali i Karadžić, skrivaju u Srbiji. Otada Karadžić sve češćeskokne u Grčku, u zabačenu pokrajinu u blizini brda Athos.Igra mačke i mišaZa zapadne vlade teže se nositi s pitanjem Ratka Mladića. Njegova nazočnost u Srbiji neprestano je izrugivanjemeđunarodnoj zajednici. Tim više što se srpske vlasti od 2001. nisu pokrenule i što Carla del Ponte ne prestajena to podsjećati. Europljani i Amerikanci mogu se samo koristiti polugama kojima raspolažu kako bi prisililiBeograd da poštuje svoje obaveze. Čak i ako je njihovo izvršavanje teško za velike sile koje u Srbiji morajubraniti stavove koje one, naprotiv, nisu poštivale u Bosni, kad je bila riječ o Karadžiću. Bez iznenađenja, srpskise rukovodioci odlučuju za politiku mimikrije. Tvrde da ne znaju gdje se krije general Mladić ili, u najboljemslučaju, više vole malo vje‐rovatnu dobrovoljnu predaju nego uhićenje.Brutalno ubojstvo reformatorskog premijera Zorana Đinđića 12. marta 2003. znatno je smanjilo izglede da ćeMladić biti predat Hagu. Carla Del Ponte pokušava koliko može zadržati međunarodni pritisak na Srbiju. Onatakođer igra na kartu suradnje između srpskih tajnih službi i američkih obavještajnih časnika, koji djeluju uSrbiji nakon sporazuma sklopljenog između Đinđića i CIA‐e. Mladić je zamijenio svoju seosku kuću za manjepoznata skloništa. Sada se on seljaka između sedam stanova koje su mu pod lažnim imenima njegovi zaštitniciiznajmili u središtu Beograda i koje mijenja svaka dva ili tri tjedna.