Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

tako uklonio bi i prepreku razvoju Republike Srpske i omogućio joj da postane odgovoran iprosperitetan element Bosne i Hercegovine. Želio bih se susresti s vama da razgovaramo o položajuvašeg supruga. Mogao bih biti u Bosni 20. ili 21. decembra. Gorljivo vam preporučujem da iskoristiteovu priliku."Prosper nije uspio dogovoriti sastanak. U januaru 2002. odlazi u Crnu Goru da bi nagovorio Karadžićevu majkuJovanku. Stara Crnogorka ne dopušta da joj prodaje maglu. Veleposlanik tada prijeti Luki, bjegunčevu bratu,da će mu ugroziti poslove. Luka Karadžić posjeduje nekoliko benzinskih crpki i tvornicu voćnih sokova.Ukidaju mu isporuku goriva, ali on ne popušta. Zatim i američki general Svlvester, koji preuzimazapovjedništvo SFOR‐a, piše Ljiljani Karadžić savjetujući joj u interesu bosanskih Srba da nagovori supruga dase preda. Supruga odgovara generalu Svlvesteru 4. juna 2002.: „Jedino što međunarodna zajednica možeučiniti jest da povuče optužbu." I naglašava: „Moj je suprug uvijek poštivao svaki gentleman's agreement, štobi vi morali znati. Također, svi su uvjeti ispunjeni da on postane slobodan čovjek." Sljedećih mjeseci, višezapadnih izaslanika obećava Carli del Ponte moguću predaju Karadžića ako se odustane od optužbe za genocidvezan uz Srebrenicu. Zapadne vlade traže izlaz ali dobro paze da same ne formuliraju takav zahtjev.Prema ispovijesti stručnjaka za to područje, u deset godina bila su samo tri pokušaja Karadžićeva uhićenja. Svatri su objavljena. Do svih je došlo 2002. godine kad je u Hagu započelo suđenje Miloševiću, kad su velike siletražile od ICTY‐a da što brže dovrši svoj posao. Prva je operacija započela 28. februara u Čelebićima, selunedaleko od Foče, u jugoistočnom dijelu Bosne. Dva su dana kontingenti NATO‐a pretraživali taj sektor.Karadžić nije tamo. A oni to znaju. Ali su, još jednom, američki časnici s visokim činovima optužili jednogfrancuskog vojnika da je potkopao operaciju upozorivši na vrijeme Karadžića. Francuska vlada demantira,glavni tajnik NATO‐a Britanac Lord Robertson, također. Osamnaestog marta 2002. američki državni tajnikColin Powell obećava Carli del Ponte: „SAD neće prestati zahtijevati uhićenje Karadžića i Mladića." U Vijećunacionalne sigurnosti (NSC), koje je tada vodila Condolezza Rice, stručnjaci joj objašnjavaju: „Molimo vas danam oprostite što smo vam obećali Karadžića prije novembra 2001. Jedanaesti septembar poremetio je našprogram. Ipak, nakon toga smo ponovno procijenili situaciju i potvrdili, zajedno s našim saveznicima, važnostda stavimo Karadžića iza brave. Ponovno smo vrlo aktivni. Dvije operacije koje je pokrenuo SFOR propale su,ali one su nam poslužile kao izvrsna generalna proba. Pojačali smo pritisak i sve više mu otežavamo život."Do drugih dviju operacija došlo je ljeti, u Palama, a zatim u Foči. To su bile operacije za javnu upotrebu jednevojne supersile okrnjene reputacije, ili još nemarnijih zapadnih dužnosnika čija je odsutnost volje svesumnjivija. One su također opomena upućena Karadžiću koji, povremeno dolazi u pretražene sektore.Opomene da se preda ili da prestane utjecati na politički i gospodarski život srpskog entiteta u Bosni? Oveoperacije, u svakom slučaju, omogućavaju zapljenu dokumenata čiji sićušan dio, nerado predan Tužiteljstvuu Hagu, daje mnogo pojedinosti o intenzivnoj aktivnosti nevidljivog čovjeka.Prijestolnice tvrde da se obruč steže. General J. Svlvester 17. aprila 2002. uvjerava Carlu del Ponte daraspolaže „najboljim američkim snagama na svi‐jetu" kako bi zarobio Karadžića. I dodaje da je već potrošeno18 miliona do‐lara „u operacijama traženja i psihološkim operacijama usmjerenima prema lokalnom javnommnijenju". Nekoliko tjedana poslije tvrdi da „se približavaju Karadžiću" i da ga čak „mogu čuti kako diše". KaoLouise Arbour, i Carla del Ponte sumnja u volju velikih sila. Dvanaestog marta 2002. na kraju posjetedjelatnom glavnom stožeru NATO‐a u Stuttgartu, ona napominje u svojim osobnim bilješkama: „Oni suobmanjivači, rekli su da žele uhićenja... Izgledaju jako uvjereni, ali slabo rade. Svakih šest mjeseci dolazi dosmjene timo‐va. Nema suradnje. Ne smiju se praviti bilješke (za vrijeme sastanka, op. a.) ni odnijeti sa sobomsheme i grafikoni koje su mi dali na francuskome. Ljubazni su, ali glupi."Kako bi se zapadnjaci prestali „igrati skrivača s počiniteljima genocida", Carla del Ponte želi stvoriti vlastiti timza traganje. U septembru 2001. tražila je četiri dodatna mjesta u budžetu za 2002. Ali, u decembru SAD pozivana smanjenje budžeta. Jedanaesti septembar izmijenio je njihove prioritete objašnjavaju oni tražeći odTribunala da se što prije pozabavi „izlaznom strategijom". Carla del Ponte ne dobiva ni jedno dodatno mjesto.Ona se odlučuje snaći sredstvima kojima raspolaže i određuje nekoliko sposobnih obavještajaca među svojimistražiteljima. Početkom 2002. unutar Tužiteljstva nastala je jedinica zadužena za lokaliziranje kriminalaca ubijegu i usklađivanje lova na Karadžića i Mladića. No ona nije ovlaštena za hvatanje bjegunaca. Naime, velike