Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

Pravo lice Slobodana MiloševićaTijekom procesa obrana nije pobijala glavne tvrdnje optužbe. Milošević nije pokušavao osporavati optužbu zagenocid, on ju je potpuno prešućivao, osim da je okrene protiv NATO‐a. Draže su mu bile političke digresije,neprestano je izmicao optužbi, koristio se svojom moći diskvalificiranja kako bi uzdrmao svjedoke i ostajaonajčešće izvan teme. Jer on se u prvom redu, od samog početka svojega procesa, trudio nijekati svoj položajoptuženika i braniti srpske nacionalističke interese više nego samoga sebe. Tako on optužuje međunarodnuzavjeru protiv srpskog naroda, pretvara se u tužitelja protiv Zapada bez obzira na konkretne činjenice koje mutužiteljstvo stavlja na teret i na stvarnost onoga što su preživjeli svjedoci koji se redaju. Zaboravlja odgovaratina optužbe koje ga terete, ne mareći za posljedice kad se suci budu morali izjasniti o ukupnosti prikazanihdokaza jedne i druge strane. Njegovo bojno polje je politika, a pravdu mu se želi postaviti iznad nje. GeoffreyNice, koji ga je promatrao oko hiljadu osam stotina sati rasprave, koliko je trajao proces, primjećuje prilikomjednog susreta s posjetiteljima Tužiteljstva: ,,U početku Milošević nije bio u stanju voditi unakrsna ispitivanja.Zatim je dobio savjete i brzo je naučio. Bilo je začuđujuće vidjeti ga kako postupa, svaki put na isti način.Unakrsna ispitivanja uvijek je započinjao političkim primjedbama, zatim bi suci zatražili da se koncentrira napitanja postavljena u glavnom ispitivanju, onda bi se prepirao zbog vremena koje mu je dodijeljeno i dalje biizlazio izvan teme koristeći riječ koju ima da brani svoje teze. Kad bi isteklo vrijeme koje je imao naraspolaganju, isticao je da mu ostaje veliki broj pitanja koja mora postaviti svjedoku. Tada bi mu suci odobriliprodužetak, i u tih zadnjih deset‐dvadeset minuta postavljao bi pitanja kakva bi postavljao dobar odvjetnikobrane. Miloševićev cilj uvijek je bio otezanje procesa, tako da je uvijek čekao zadnji čas da postavi pitanjakoja bi mogla ubaciti sumnju u mišljenje sudaca."Milošević je umro 11. marta 2006., deset dana, odnosno četrdeset sati rasprave prije zaključenja obrane.Neće se, bez sumnje, nikad doznati jesu li suci namjeravali potvrditi ili ne svoju odluku od 16. juna 2004. iosuditi Miloševića za genocid ili sudjelovanje u genocidu. Kako bilo da bilo, zapisnici Vrhovnog savjeta obraneimali bi veliku težinu na toj vagi.Proces, čak i nezavršen zbog njegove smrti, ogolio je Slobodana Miloševića. Neki su ga uspoređivali s Hitlerom,srpska opozicija radije ga je nazivala Sadamom. Nije bio ni jedno ni drugo. Ipak je odlučivao o sudbini milionaljudi u bivšoj Jugoslaviji koji još uvijek s mukom brišu znakove tog nečasnog djela. Zato što nisu bili Srbi i jer susamim time ometali njegove planove, dan im je izbor između putnog kovčega i masovne grobnice. Balkanskikoljač pokrenuo je zločinačku mašineriju kojoj nikada nije ispustio upravljač. Uzalud se pretvarao da igra ulogumoderatora pred međunarodnom zajednicom, koja je stalno od njega tražila da umiri zločinačke strasti svojebraće u Bosni ili Hrvatskoj dok im je istovremeno on davao sredstva da te strasti udeseterostruče. Stvorio jesustav paravana iza kojih se skrivao; srpsku vojsku u Bosni i Hrvatskoj, paravojne skupine, specijalne jedinicenjegove policije koje su mijenjale obiježlja kad bi se iskrcavale na različita ratišta, pa čak i tajne raču‐ne iparavan‐tvrtke raspršene po cijelom svijetu, da bi nastavila snabdijevati oružjem i gorivom ratni stroj.Centralizirao je svu vlast, ali je djelovao preko zastupnika da bi bolje zameo tragove, umanjio svojuodgovornost, učinio je gotovo nevidljivom. Put koji vodi od polja smrti do njegove palače pretvorio je u pravilabirint. Međunarodno javno mnijenje brzo je našlo prečac i velikom većinom shvaćalo da on vuče sve konce.Zapadni dužnosnici također, ali oni su to prešućivali zbog straha da im se ne prigovori kako pregovaraju skrvoločnim predsjednikom umjesto da gase požar.Laž i poricanje glavno su mu oružje, ono koje uvijek prati masovne zločine. Ali međunarodni diplomati i daljesu se pretvarali da ga mogu privesti razumu. Dugo su dopuštali da ih opčini taj čovjek i njegova moć. Priznavalisu mu istinsku karizmu, moć fascinacije, inteligenciju također. Najčešće su ga opisivali kao odlučna aliuglađena čovjeka, ljubitelja viskija i dobrih cigara, neumorna pregovarača. Rijetki su bili oni koji su osuđivalinjegov cinizam. Za vrijeme njegova procesa, Milošević je nastavljao tu dvostruku igru. Prema međunarodnimsvjedocima znao je pokazivati određenu smjernost, čak i kad ih je pokušavao diskvalificirati.