Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

predati oružje dok ne bude amnestiran, Iran će se predavati u ruke piromana, Bliski istok će i dalje uzgajatiplodove gnjeva, a Rusija i Kina više će voljeti kapitalizam nego demokraciju i ljudska prava.Sav napredak naših demokracija u zaštiti ljudskog bića i nada da te vrijednosti napreduju u svijetu bit ćeuzaludni. Nastupanjem međunarodnog prava na prijelazu stoljeća, zahvaljujući utopiji koja je postalastvarnost, vjerovalo se da će pravo napredovati i nametnuti se, postupno, kao sredstvo mirnog reguliranjaljudskih odnosa na planetarnoj razini, tamo gdje je vladala samo sila. Slavi se uzmicanje nekažnjivosti. Krupnimkoracima, kako kažu. To se razumije. Zločini, najčešće nekažnjavani, konačno dolaze pred sud. Šefovi država,donedavno sigurni da nikada neće morati odgovarati za svoja djela, više ne mogu mirno spavati. UhićenjaSlobodana Miloševića, Augusta Pinocheta, Jeana Kambanda, 13 Charlesa Taylora ili Sadama Huseina primjeri sukoji potvrđuju ovaj sretni razvoj. Pravda je još nesavršena u svojem funkcioniranju, ali njezin je napredaknepobitan. Neki čak, bez sumnje malo prerano, smatraju daje „nepovratan". Stvaranje stalnog Međunarodnogkaznenog suda (ICC), koji je plod spoja utopije i tvrdoglavosti, pruža sada sve većem broju žrtava nadu da će semoći osloboditi strašnog tereta nepopravljive prošlosti, ne morajući pribjegavati osveti.ICTY se podiže, sve više i više, ponekad mukotrpno, ali uspijeva ostati u ringu. Znao je tu unaprijed izgubljenubitku, u kojoj se nitko nije kladio u njegove izglede da se odupre, pa i samo za koji časak, pretvoriti uuzbudljivu borbu čiji ishod i danas ostaje nepredvidljiv. Namjera mi je ispričati vam upravo tu neočekivanuutakmicu, u kojoj je sve sumnjivo, a privid još varljiviji nego obično.I. POGLAVLJESporazum nade, ili kad politika i pravda djeluju složno„Svima onima koji su savjetovali izručenje Slobodana Miloševića jasno sam odgovorio: 'Ne.' Haški sud jepolitička institucija koja nema ničeg međunarodnog. To je američki sud." 14 Toga 5. oktobra 2000. VojislavKoštunica slavi svoju pobjedu. Upravo je izabran za predsjednika jedne od federalnih republika Jugoslavije,svedene na Srbiju i Crnu Goru. Toga dana Srbija je izišla na ulice da zbaci onoga koji je trinaest godina vladaokao gospodar i od 24. septembra odbijao priznati izborni poraz. Napušten od svoje policije, koja je stala uzprosvjednike i od vojske koja mu je uskratila poslušnost i odbila ugušiti pobunu u krvi, Milošević je prisiljenpovući se. Ali zahtijeva od svojeg nasljednika obećanje da neće biti predan međunarodnom pravosuđu.Koštunica ne namjerava prekinuti srpski nacionalistički pothvat ni osuditi zločine počinjene u njegovo ime.Prihvaća i osigurava mu zaštitu vojske. Srušenom diktatoru dopušteno je da ostane u predsjedničkoj vili, nazelenim uzvisinama Beograda, uz dobru zaštitu elitnih jedinica. Moći će se baviti svojim poslovima i voditisvoju stranku. Milošević, poticatelj velike većine zločina koji su uprljali tlo bivše Jugoslavije, iznad zakona je. 15Zbog olakšanja Miloševićevim rušenjem koje su one poticale od rata na Kosovu, velike sile ne osuđuju odlukunovog šefa države. "Situacija je delikatna. SAD se veseli događajima u Beogradu, ali traži od vas da budeterazumni. Nemojte u ovom trenutku zahtijevati Miloševićevo izručenje, radije budite suzdržani",13 Jean Kambanda bio je predsjednik Vlade Ruande u vrijeme genocida. Uhićen je 1997. u Keniji; u obrani je priznaokrivnju za genocid i osuđen je 1998. na doživotni zatvor, a presuda je potvrđena i u žalbenom postupku 2000. g.14 Ovaj, kao i svi kasniji navodi srpskih dužnosnika u knjizi, preneseni su iz francuskog izvornika, i u tom obliku ihobjavljujemo (op. ur.)15 Hartmann Florence, Milošević, la diagonale du fou (Milošević, dijagonala luđaka), prošireno izdanje, Folio Gallimard,Pariš, 2002, str. 556. ‐601.