Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

Usporedno s tim, ideja o „odgovornosti za zaštitu" ugroženih populacija napreduje i ovjerena je svečanimtekstom Skupštine Ujedinjenih naroda. U februaru 2007. šezdesetak zemalja potpisalo je novu međunarodnukonvenciju kojoj je cilj spriječiti nasilne nestanke čije su žrtve deseci hiljada ljudi u svijetu. Ona označavauspjeh dvadesetpetogodišnje borbe i stupit će na snagu kao obavezujuća kad je ratificira dvadeset zemalja.Šezdesetak zemalja obave‐zalo se uz to boriti protiv vojačenja djece i njihova iskorištavanja u oružanimsukobima. Ta svečano preuzeta obaveza zasada nema nikakve pravne valjanosti za međunarodno pravo, ali jei ona ipak korak naprijed. Razdoblje poslije 11. septembra 2001. nije odvratilo od želje da se proširi pravnaregulacija. Paradoksalno, pokazala se više nego ikada njezina nužnost. Ali države i dalje nerado usklađuju svojeriječi i djela.Svi međunarodni ugovori i konvencije koji bi morali nametnuti pravila humanosti u ratu, kako bi se smanjilepatnje koje on donosi, a na kojima se zasniva međunarodno humanitarno pravo, sada imaju sudska tijela kojasu nedostajala do osnutka Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) 1993. godine. Otadameđunarodni kazneni sudovi i druga pravosudna tijela, međunarodna ili mješovita, koja su nastala uposljednjem desetljeću, unaprijedila su pravnu praksu na području međunarodnog humanitarnog prava. Prviput suđeno je za djela genocida. Sada je i silovanje kao sredstvo rata sastavni dio zločina protiv čovječnosti,isto kao ubojstva, prisilni izgon, tortura, prisvajanje ili uništavanje dobara. Sve više zemalja uključujemeđunarodno humanitarno pravo u svoje kazneno zakonodavstvo zakonodavstvo kako bi mogle i samesankcionirati kršenje tih prava kako to od 1949. preporučuju Ženevske konvencije. Ta svjetska pravna baštinasada ima stalnu međunarodnu instancu univerzalne namjene, stalni Međunarodni kazneni sud (ICC).Nastanak međunarodnog pravosuđa i svjetska rasprava koju je izazvalo stvaranje ICC‐a pridonijeli suupoznavanju normi toga prava, dotada zatočenog na papiru kao lijepe riječi, kao svečana obećanja, a ne kaoobaveze koje države moraju ispuniti. Međunarodno humanitarno pravo steklo je tako kroz godine neospornulegitimnost u javnim mnijenjima zemalja. Postalo je standard i međunarodno mnijenje tumači sukobe iprosuđuje ponašanje država ili ratnih vođa po mjerilu njegovih normi. Bushova administracija to je platila kadje u ime više nužde borbe protiv terorizma proglasila to pravo „zastarjelim" i opozvala njegovu valjanost. Neodustajući time od izvanrednih mjera borbe, pritvora, ispitivanja, uključujući i uz torturu, prisiljena je priznatilegitimnost prava čije su Sjedinjene Američke Države nekada bile gorljivi pokretači, i hiniti da poštuje njegovapravila pokrećući progone pred vlastitim sudovima. Otvoreno odbijati to pravo danas se čini nemogućim,zahvaljujući budnosti nevladinih organizacija i javnog mnijenja, čak i ako se i dalje krši isto tako često kaonekada. Čak i ako oni koji ga krše nisu uvijek zaustavljeni u svojem pothvatu i nisu uvijek prisiljeni odgovaratiza svoje čine.Međunarodno pravosuđe nije još uspjelo uvjeriti javno mnijenje. Unatoč stvarnim uspjesima i ostvarenjimaznatnog dijela svoje misije, Međunarodni kazneni sudovi (ICT) ostavljaju utisak nedovršene misije. Mnogi su unapasti da zaključe kako su doživjeli neuspjeh pod izlikom da su „dugo trajali a malo postigli". Od njih seočekivalo ništa manje nego da uklone nekažnjivost i time spriječe ponavljanje masovnih zločina, da rasvijetlepovijest i tako doprinesu pomirenju. Nisu mogli sami ispuniti takvu zadaću, čiji je veliki dio stvar političkadjelovanja, a ne pravde. Stalni Međunarodni kazneni sud (ICC), ozbiljno sputan činjenicom da ga ne priznajevećina zemalja, medu kojima neke najmoćnije na našoj planeti, danas izaziva onoliko razočaranja i sumnjikoliko je nekada budio nadanja.Nimalo iznenađujuće. Međunarodno pravosuđe danas je na presudnoj prekretnici svoje kratke povijesti.Između prošlosti i budućnosti. „Između revolucije i evolucije", rekli bi neki pravnici u Hagu. „Između poleta iopadanja" predviđaju najveći pesimisti. Njegovo nastupanje sigurno predstavlja revoluciju koja je oborilamnoge tabue, stvorila nove obaveze državama, oživjela pravo koje je dugo bilo mrtvo slovo na papiru i bezsustava sankcioniranja, donijela novog sudionika u međunarodnu sferu. Ali poslije euforije tog razdoblja zakoje se smatralo da najavljuje skorašnji kraj nekažnjivosti i veću zaštitu ugroženih populacija, međunarodnopravosuđe mora se sad oboružati strpljenjem da bi izdržalo dug put preko pustinje koji je sad čeka. Demontiranjedva Međunarodna kaznena suda izazvat će bez ikakve sumnje duboku krizu povjerenja. Protivnici će sepožuriti pokopati međunarodnu pravdu ili, što dođe na isto, ostavit je u kolotečini u koju su je sami doveli.Njezinim braniteljima bit će teško odbijati njihove napade jer će, unatoč neporecivim iskoracima, dvaMeđunarodna kaznena suda (ICT) ostaviti za sobom više od dvadesetak bjegunaca traženih zbog genocida, 120 a