Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

Richard iz Ministarstva obrane tome su obilato pridonijeli. Njihov otvoreni animozitet, ponekad i srdžba, ostalisu u pamćenju nekoliko sudaca i tužitelja, kao i u analima ICTY‐a. Nezgodne nespretnosti koje odajusmetenost, nesposobnost prilagodbe situaciji koju ni Francuzi niti njihovi partneri u Vijeću sigurnosti nisupredvidjeli kad su mahali tim smokvinim listom njihove inercije.Odsutna, stoga nemoćna, Francuska nije u stanju utjecati na ICTY ni kada je riječ o izboru akuzatornogpostupka, koji je snažno nadahnut anglosaksonskim pravom, ni kada je riječ o upotrebi francuskog, jezika kojije u teoriji, uz engleski, službeni jezik sudstva, niti kada je riječ o njegovu djelovanju. Više zbog pasivnosti negopo izboru, pokazat će se kao zemlja koja najviše poštuje neovisnost sudstva među stalnim članicama Vijećasigurnosti. Od toga je mogla napraviti pravu politiku, staviti svoj ponos u službu konkretne i čestite ambicije ibiti u skladu sa samom sobom. Tako bi stekla pravo da optužuje, pa i da se bori protiv anglosaksonskihpritisaka na sudski proces te sposobnost da korisno brani onaj ideal pravde za koji kaže da ga tako žarko želipromicati. Tako bi igrala ključnu ulogu koju za sebe traži na području međunarodnog pravosuđa. Ali unedostatku strategije u odnosu na Tribunal, Francusku se može suditi samo po djelima na vanjskoj pozornici.Tamo gdje se nagađa s ICTY‐em i međunarodnim pravosuđem koje se postupno rada, tamo gdje nužno dajeprednost političkom realizmu naspram idealu pravde i poništava, isto tako često kao Britanci i Amerikanci,međunarodno pravo svaki put kad se ono protivi njezinim partikularnim interesima.Francuska prosvjeduje pred anglosaksonskom prevlasti, koja se u ICTY‐u potvrđuje iz godine u godinu.Zahtijeva veću zastupljenost, ali ne radi ništa. Onih sedamdesetak Francuza koji postupno stižu u Hag došli suna vlastitu inicijativu, postigli su svoja promaknuća vlastitom zaslugom i imali su rijetku prednost da ih vlastitavlada nikad ne poziva da im nešto povjeri ili da im da bilo kakve upute. Francuska zna da je, kao i većinaEuropljana, izgubila bitku i izvući će iz toga lekciju kad dođe na red stalni Međunarodni kazneni sud.Anglosaksonci su slobodni nastaviti svoju strategiju stroge kontrole i infiltri‐ranja u institucije, što su započeliod samog početka. Njihova veleposlanstva pojačavaju svoje timove u Hagu, koji je početkom rada stalnogMeđunarodnog suda 1. jula 2002. postao više nego ikad prijestolnicom međunarodnog pravosuđa. 23 Već podClintonom Washington je otvorio mjesto posebnog veleposlanika zaduženog za pitanja međunarodnog prava,a zadržala ga je i Bushova administracija. Ta funkcija, u kojoj se pojavljuju i diplomacija i pravo, koji su premanjihovu mišljenju nerazdvojivi, uvijek se povjerava pravniku.Cijela generacija mladih diplomata lawyera privikava se međunarodnom pravu i djelovanju njegovihpravosudnih institucija, unatoč američkoj odbojnosti prema širenju te pravde koja teži postati univerzalnom iprotiv koje će se Bush žestoko boriti. Kad su u proljeće 1997. Britanci ušli u bitku, zahvaljujući dolasku Blairana čelo Vlade, i oni su na koncu uz svojeg šefa diplomacije postavili mladog pravnika koji je izučio zanat u ICTYugdje je zadržao brojne kontakte i čije sve kotačiće poznaje. Francuska ima u Hagu samo jednu kompetentnu izainteresiranu osobu, ali njezine službene bilješke nemaju nikakva utjecaja. U Parizu je pravnim savjetnicima,prepunima svih mogućih predrasuda i nedoraslima ovome novom instrumentu koji jedva poznaju, prepuštenasva briga o ICTY‐u. Oni su osposobljeni obrađivati samo aspekte koji se odnose na sudsku suradnju sTribunalom ‐pristup svjedocima, arhivima itd. ‐kao da se ulog jedne institucije, sad već opskrbljeneproračunom od 100 miliona dolara i koja zapošljava više od hiljadu osoba, ograničava samo na to.Unatoč dijelu motiva koje se ne može priznati, Anglosaksonci se u potpunosti koriste slikom koju im u njihovujavnom mnijenju donosi ta aktivna i višedimenzionalna podrška ICTY‐u i njegovu pravosudnom blizancu,posvećenom Ruandi. Kao prvo, američka vlada izgleda kao da vodi vanjsku politiku koja poštuje ljudska prava.Iako nas razdoblje poslije 11. septembra navodi da to zaboravimo, ta je briga u devedesetim godinama bilastvarna, naročito poslije genocida u Ruandi iz 1994. godine i srebreničke sramote iz 1995., kad je američkajavnost taj polet u korist međunarodne pravde doživljavala kao čin kajanja njihove vlade. Što proračun ICTY‐aviše raste, stotine pravnika i policajaca, ohrabrenih američkom potporom koja daje23 U Hagu se, osim ICTY‐a i stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) nalazi i Međunarodni sud pravde (ICJ), koji jemeđunarodni, ali nije kazneni sud kao druga dva, i zadužen je za sporove medu državama.