Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

postavljaju velike sile koje u Daytonu de facto dodjeljuju nekažnjivost glavnom osumnjičeniku. Zapadnjaci nežele da se Tribunal izbliza zanima za onoga koji je orkestrirao politikom etničkog čišćenja koja je poharalabivšu Jugoslaviju i dobro paze da mu ne pruže elemente dokaza koje posjeduju, kao što su napravile uNürnbergu. Ako je 1946. interes saveznika bio što brže dokazati da je Hitlerova Njemačka započela barbarskirat na koji su oni samo odgovorili, ovaj put ne žele da ICTY, progoneći Miloševića, otkrije da je čovjek s kojimsu upravo potpisali mir, krajem 1995. dopustio povratak barbarstva usred Europe. Optužiti Miloševića tada biznačilo poremetiti status quo što bi se doživjelo kao čin protiv mira. Tužiteljstvo to zna i ne pokušava otvorititaj predmet usporedno s drugim istragama. U nemogućnosti pristupa beogradskim arhivima ili onima velikihsila, moglo je pokušati zadobiti suradnju Bosne i Hrvatske i kopati po arhivima bosanskih i hrvatskih Srba, kojisu vrlo bogati informacijama, prije nego što ih Miloševićevi izaslanici počnu 1997. odnositi u Beograd. Jer samMilošević sumnjiči ICTY da se počinje strpljivo penjati po zapovjednom lancu i izvan granica zaraćenihrepublika, sve do Srbije, do vlasti u Beogradu.Daleko je od pomisli da ni on ni njegovo okruženje, pa čak ni vode paravojnih jedinica, nisu na po‐pisuosumnjičenih Haškog suda. Francuski sudac Claude Jorda koji na mjestu Predsjednika ICTY‐a nasljeđujeAntonija Cassesea i Gabrielle Kirk McDonald, obara se na nedostatak širine odgovornih u tužiteljstvu, koji sepreviše brinu za to da ne uzburkaju i ne zakompliciraju rad zapadnih diplomacija. U dojmljivoj paraboliokrivljuje neodlučnu politiku progona: „Pod izlikom da Mandat ICTY‐a ovlašćuje i progon Hitlera i vozačalokomotive koja je vozila u Auschwitz, on je za početak, samo da vidi kakav će vjetar puhnuti, optužiomehaničare i vlakovode." Dok su mozgovi etničkog čišćenja na slobodi, niz „sitnih riba" zakrčuje sudnice ICTYa.Da bi se izbjeglo paraliziranje Tribunala Louise Arbour, koja je sredinom 1996. zamijenila Goldstonea,prisiljena je obustaviti trećinu optužnica, njih dvadesetak. Nalaže svojem pomoćniku Grahamu Blewittu da seusredotoči na gornje redove. Usporedno stvara Le‐adership Research Team (LRT). Taj tim dobrih poznavateljaBalkana povjeren je jednom Južnoafrikancu koji i dalje ne vodi računa o vezama između lokalnih strukturazapovijedanja i Beograda, na veliko nezadovoljstvo njegove ekipe.Pa ni kad od 1998. Milošević nastavi svoju zločinačku politiku na Kosovu, najodgovorniji u Tužiteljstvu, oni kojisu prvi stigli u Hag i koji imaju već više od četiri godine iskustva s međunarodnom pravdom, ne izlaze iz svojeučmalosti, paralizirani kakvi jesu pomišlju da progone šefa države koji je na vlasti, da ruše tabu, da se zamjerevelikim silama. Do te mjere da to izaziva zaprepaštenje Louise Arbour. Ogorčena pasivnošću visokihdužnosnika svojeg ureda, kanadska tužiteljica povjerava najbližim suradnicima: „Sramim se što nitko ne kucana moja vrata." Jedan od njih sjeća se: „Većina u Uredu bila je protiv optuživanja Slobodana Miloševića, tadašefa države. No ne treba iza tog otvorenog opiranja tražiti nekakvu zavjeru. Na izvoru te slabosti (bez sumnje;op. a.) su nesposobnost, neznanje, glupost." Ali to je objašnjenje daleko od toga da nas zadovolji predzačuđujućom podudarnosti otpora unutar ICTY‐a i kočenja koje vrše velike sile. Ta podudarnost ne može bitislučajna, tim više što će se i dalje potvrđivati poslije optuživanja Miloševića, u sjeni njegova procesa. Optužbeza genocid u Srebrenici te za Sarajevo nisu samo unutar Ureda tužitelja uzroci stalnih trvenja, nego su to iizmeđu ICTY‐a i velikih sila. Odatle pitanja o utjecaju strategije anglosaksonskih vlada i njihova premreživanjaTužiteljstva, previše podmuklog da bi se moglo kvantificirati, ali koje ne može biti strano nedostatku volje dase optuži Miloševića i otporima koji se javljaju u svakom ključnom događaju ovog predmeta.Prvi povijesni i utemeljiteljski čin međunarodnog kaznenog pravosuđa dugujemo hrabrosti Louise Arbour itvrdoglavosti Carle del Ponte jer golema Miloševićeva odgovornost, ozbiljnost i razmjeri njegovih gnusnihzločina ne bi bili dovoljni da ga izvedu pred Sud. Suprotno raširenu mišljenju, samo postojanje ICTY‐a nijepružalo nikakva jamstva da ćemo jednog dana vidjeti na optuženičkoj klupi čovjeka koji je u eri zakletve„nikada više" u srcu Europe i pred očima međunarodnih kamera stvorio reinkarnaciju „konačnog rješenja".Pod cijenu bitaka koje javnost nije ni slutila Miloševića je konačno dostigla pravda.