Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

SAD‐u, a naročito državnom tajniku Colinu Powellu, njemačkom kancelaru Schroderu, francuskompredsjedniku Jacquesu Chiracu. Spominjem ih poimence jer sam posljednjih dana bila u neposrednomkontaktu s njima. Sto se tiče jučerašnje operacije, posebno zahvaljujem Velikoj Britaniji i nizozemskim vlastimaza njihovu dragocjenu podršku." Na traženje Amerikanaca britanske zračne snage Royal Air Force dale su C‐130 koji je prevezao Miloševića iz Bosne u Nizozemsku. Izručenje prvog šefa države koji je ikada predanmeđunarodnoj pravdi čini se da je plod međunarodnog diplomatskog napora bez presedana, u korist idealapravde. Nije važno što je ta podrška iznuđena i pružena u posljednjem trenutku. Nije važno što u časuglasovanja o stvaranju Međunarodnog kaznenog suda nijedan član Vijeća sigurnosti nije mogao zamisliti da ćese Milošević jednog dana naći u zatvoru u Scheveningenu. To je pobjeda nad nekažnjivošću moćnih. Graniceiza kojih su se diktatori osjećali zaštićenima sada više nisu bedemi. ICTY je ono, što nije bilo vjerovatno, upravopretvorio u stvarnost.Cijeli svijet slavi „tu povijesnu pobjedu za međunarodnu pravdu". Osim nekih. Moskva traži od svojegambasadora u UN‐u da spriječi da predsjednik Vijeća sigurnosti izrazi zadovoljstvo ovim događajem, FidelCastro žali „političku pogrešku", a Tripoli optužuje „dvostruka mjerila" međunarodne zajednice. Nekiuvodničari kritiziraju „pravdu čekovne knjižice" ne razumijevajući da međunarodna pravda, kako bi moglazatvoriti optužene, ovisi o državama. Njoj je više nego ikome drugome potrebna moć koja leži u političkojvlasti država da bi se izvršavale presude ne vodeći računa o granicama. Ta ovisnost međunarodne pravde omoći prisile, kojom raspolažu samo države i kojom se one selektivno koriste, slabi utjecaj međunarodnepravde i sužava joj legitimitet. Treba li zato odustati od međunarodne pravde, kako neki preporučuju, ilioptuživati moralizam moćnih koji težinu zločina, jedini pravi kriterij pravde, zamjenjuju političkimrazmatranjima, posebno smatrajući podložnima pravdi svoje neprijatelje prije nego li prijatelje, ili kojipreporučuju drugima ono što dobro paze da ne primjenjuju na sebe? Dok god međunarodna pravda ne budeprimjenjiva na sve, izgledat će kao igračka moćnih protiv slabih. To je kritika koju će Milošević, a poslije iSadam Husein, snažno isticati kroz cijelo trajanje procesa.Izvana ovisan o dobroj volji država, ICTY je iznutra teorijski sam svoj gospodar. Statut mu daje takvuneovisnost da će se države, nekoliko godina poslije, truditi da zauzdaju Međunarodni kazneni sud pod cijenuteških uzmicanja, posebno sužavajući ovlasti tužitelja da goni i dajući Vijeću sigurnosti snagu da zaustavljaprogone. Velike sile ubrzo shvaćaju opasnost koju predstavlja međunarodno pravosuđe koje, doduše, nemasvojih snaga na raspolaganju, ali na koje one nemaju nikakva utjecaja. Boje se zalijetanja Međunarodnog kaznenogsuda na političku pozornicu i zato se trude ukrotiti zvijer. Ma koliko bila moćna, pravda nema „ninovčanik, ni mač". Ostaje, dakle, ranjiva.Ovisnost ICTY‐a o velikim silamaZahvaljujući iznosu od 3 miliona dolara spasonosnih donacija Pakistana i Malezije, Tribunal je konačno mogaopočeti s radom sredinom 1994. Sjedinjene Američke Države pojurile su odmah u Hag. Stigle su sa svompotrebnom informatičkom opremom Tužiteljstvu i dvadesetdvojici činovnika koji su došli ravno iz Pentagona iiz CIA‐e i koje su besplatno ustupili na raspolaganje ICTY‐u. Pravnici, vojni analitičari i policajci iz svih zemaljaCom‐monwealtha slijedili su ih i žurili u Hag. Francuska zaostaje. Dok Tužiteljstvo iprocedura padaju uanglosaksonske ruke, Pariz ne želi sudjelovati u tom naporu. ICTY, međutim, bez proračuna ovisi odobrovoljnim prilozima. Godinu dana poslije, Francuska još uvijek nije uplatila ni centa. Jedva je prihvatilapozvati nekoliko volontera iz svojeg Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pravosuđa te ih šalje poduvjetom da ih plaćaju Ujedinjeni narodi.Te razlike u držanju između Francuza i Anglosaksonaca, vidljive od samog početka, nisu slučajne. Svi realisti uTribunalu vide samo produženje političke vlasti, njezin sudski ogranak. Čim su ubrane dividende efekta najave,svi se slažu da je cilj dostignut. ICTY je poslužio za opravdanje političarima, a kao odušak emocijamaizazvanima strahotama nedjela u Bosni i Hercegovini. Odmah zatim je napušten, bez sredstava za opstanak,bez proračuna. Protiv svakog očekivanja, šačica dovoljno idealističkih magistrata otrgnut će ga međutim od