Dvadeset osmog juna Ustavni sud osporava legalnost vladina dekreta i odlučuje ga suspendirati. Đinđić jeprisiljen djelovati hitno. Saziva vladu. Svi ministri osim jednoga glasuju za neodgodivo Miloševićevo izručenje. 20Đinđić zove Carlu del Ponte malo poslije 16.30 sati: „Milošević kreće, hitno nam pošaljite nekoga da ga pratido Haga." Rokovi su prekratio da se pošalje zaprisegnuti časnik iz Haga u Beograd. Kevin Curtis, jedan odbritanskih istražitelja ICTY‐a već se nalazi u srpskoj prijestolnici, gdje nazoči ekshumacijama nedavnootkrivenih grobnica. Odmah ga pozivaju i on se sjeća: „Oko 18.30 sati, u četvrtak 28. juna 2001. bio sam ujednoj od službenih zgrada (Institut bez‐bednosti u Beogradu; op. a.). Tri helikoptera čekala su iza zgrade.Slobodan Milošević stigao je iz zatvora u furgonu. Nije se činilo da zna da kreće za Hag jer je, čim je izišao izvozila, počeo dizati ruke prema nebu i pitati upravitelj zatvora koji ga je pratio što se događa. Upravitelj mu jeodgovorio da odlazi u Hag. Milošević je odbrusio da ne priznaje Tribunal, da ga ne poštuje i da neće krenuti.Budući da se nitko nije micao, zatražio sam od upravitelja zatvora da ga dovede do mene, što je on učinio.Tada sam mu pročitao prava i službeno mu dao priopćio da je uhićen.Milošević je odbio uzeti papire koje sam mu pokušavao predati. Kad su ga pretražili, popeo sam se uhelikopter do kojega je doveden. Cijela je operacija snimana. Za vrijeme leta helikopterom Milošević jepotpuno promijenio držanje i pokušao započeti razgovor sa mnom na engleskome.Spustili smo se u vojnu bazu u Tuzli gdje nas je dočekala skupina naoružanih vojnika (američkog kontingentaNATO‐a) koji su nas odveli u montažnu zgradu na rubu piste. Tu smo ostali oko sat i pol. Snimali su nas zacijelog trajanja ovog zadržavanja. U jednom trenutku Milošević je pokušao započeti razgovor s vojnicima kojisu to odbili.Otprilike oko 21.45 obaviješteni smo da je avion koji će nas odvesti u Nizozemsku upravo sletio i da ćemokrenuti čim uzme gorivo. Zatim su nas odveli do aviona. Pet ljudi u civilu stavilo je tada Miloševiću lisice iodvelo ga u avion. Objasnio sam jednome od njih da procedura ICTY‐a predviđa audio‐snimanje cijelogaputovanja. Ali odgovoreno mi je da to nije dopušteno i da Milošević ionako nema pravo govoriti. Tada jeMilošević obaviješten da mora šutjeti osim ako ne želi nešto pitati. 21 Poslije navečer, sletjeli smo u vojnu bazu uEindhovenu. Milošević je tada predan nizozemskim vlastima i helikopterom odveden do zatvora uScheveningenu." Carla del Ponte je bila kod kuće kad joj je u 1.30 29. juna zazvonio telefon. „Misija izvršena",rekao joj je suradnik. Milošević je upravo stigao u zatvor u Scheveningenu, gdje se nalazi pritvor ICTY‐a.Telefonski pozivi bili su brojni cijele večeri. Madeleine Albright prva je čestitala Carli del Ponte, a za njomamerički veleposlanik u Hagu, šef Kabineta njemačkog kancelara Gerharda Schrodera i Wesley Clark,zapovjednik NATO‐snaga u Europi. Sutradan, pred stotinama televizijskih kamera, Carla del Ponte pozdravljaĐinđi‐ća i njegovu vladu, kao i države koje su konačno pridonijele ovom izručenju. „Posebno sam zahvalna19 Osamnaest milijardi dolara skupit će se konačno u Stockholmu kako bi se pomoglo Srbiji da započne reforme.20 Kad predvečer 28. juna 2001. najavi da je prebacivanje Slobodana Miloševića u tijeku, Đinđić izjavljuje Srbima:"Mjesto je naše zemlje u međunarodnoj zajednici. Ovu odluku nismo donijeli ni zbog nas, ni zbog naših roditelja, negozbog naše djece. Zato vas molim da shvatite ovu tešku ali pravednu odluku."21 Prema priči časnika ICTY‐a Kevina Curtisa, za vrijeme leta Milošević je ipak tražio dopuštenje da puši, što mu jeodbijeno.
SAD‐u, a naročito državnom tajniku Colinu Powellu, njemačkom kancelaru Schroderu, francuskompredsjedniku Jacquesu Chiracu. Spominjem ih poimence jer sam posljednjih dana bila u neposrednomkontaktu s njima. Sto se tiče jučerašnje operacije, posebno zahvaljujem Velikoj Britaniji i nizozemskim vlastimaza njihovu dragocjenu podršku." Na traženje Amerikanaca britanske zračne snage Royal Air Force dale su C‐130 koji je prevezao Miloševića iz Bosne u Nizozemsku. Izručenje prvog šefa države koji je ikada predanmeđunarodnoj pravdi čini se da je plod međunarodnog diplomatskog napora bez presedana, u korist idealapravde. Nije važno što je ta podrška iznuđena i pružena u posljednjem trenutku. Nije važno što u časuglasovanja o stvaranju Međunarodnog kaznenog suda nijedan član Vijeća sigurnosti nije mogao zamisliti da ćese Milošević jednog dana naći u zatvoru u Scheveningenu. To je pobjeda nad nekažnjivošću moćnih. Graniceiza kojih su se diktatori osjećali zaštićenima sada više nisu bedemi. ICTY je ono, što nije bilo vjerovatno, upravopretvorio u stvarnost.Cijeli svijet slavi „tu povijesnu pobjedu za međunarodnu pravdu". Osim nekih. Moskva traži od svojegambasadora u UN‐u da spriječi da predsjednik Vijeća sigurnosti izrazi zadovoljstvo ovim događajem, FidelCastro žali „političku pogrešku", a Tripoli optužuje „dvostruka mjerila" međunarodne zajednice. Nekiuvodničari kritiziraju „pravdu čekovne knjižice" ne razumijevajući da međunarodna pravda, kako bi moglazatvoriti optužene, ovisi o državama. Njoj je više nego ikome drugome potrebna moć koja leži u političkojvlasti država da bi se izvršavale presude ne vodeći računa o granicama. Ta ovisnost međunarodne pravde omoći prisile, kojom raspolažu samo države i kojom se one selektivno koriste, slabi utjecaj međunarodnepravde i sužava joj legitimitet. Treba li zato odustati od međunarodne pravde, kako neki preporučuju, ilioptuživati moralizam moćnih koji težinu zločina, jedini pravi kriterij pravde, zamjenjuju političkimrazmatranjima, posebno smatrajući podložnima pravdi svoje neprijatelje prije nego li prijatelje, ili kojipreporučuju drugima ono što dobro paze da ne primjenjuju na sebe? Dok god međunarodna pravda ne budeprimjenjiva na sve, izgledat će kao igračka moćnih protiv slabih. To je kritika koju će Milošević, a poslije iSadam Husein, snažno isticati kroz cijelo trajanje procesa.Izvana ovisan o dobroj volji država, ICTY je iznutra teorijski sam svoj gospodar. Statut mu daje takvuneovisnost da će se države, nekoliko godina poslije, truditi da zauzdaju Međunarodni kazneni sud pod cijenuteških uzmicanja, posebno sužavajući ovlasti tužitelja da goni i dajući Vijeću sigurnosti snagu da zaustavljaprogone. Velike sile ubrzo shvaćaju opasnost koju predstavlja međunarodno pravosuđe koje, doduše, nemasvojih snaga na raspolaganju, ali na koje one nemaju nikakva utjecaja. Boje se zalijetanja Međunarodnog kaznenogsuda na političku pozornicu i zato se trude ukrotiti zvijer. Ma koliko bila moćna, pravda nema „ninovčanik, ni mač". Ostaje, dakle, ranjiva.Ovisnost ICTY‐a o velikim silamaZahvaljujući iznosu od 3 miliona dolara spasonosnih donacija Pakistana i Malezije, Tribunal je konačno mogaopočeti s radom sredinom 1994. Sjedinjene Američke Države pojurile su odmah u Hag. Stigle su sa svompotrebnom informatičkom opremom Tužiteljstvu i dvadesetdvojici činovnika koji su došli ravno iz Pentagona iiz CIA‐e i koje su besplatno ustupili na raspolaganje ICTY‐u. Pravnici, vojni analitičari i policajci iz svih zemaljaCom‐monwealtha slijedili su ih i žurili u Hag. Francuska zaostaje. Dok Tužiteljstvo iprocedura padaju uanglosaksonske ruke, Pariz ne želi sudjelovati u tom naporu. ICTY, međutim, bez proračuna ovisi odobrovoljnim prilozima. Godinu dana poslije, Francuska još uvijek nije uplatila ni centa. Jedva je prihvatilapozvati nekoliko volontera iz svojeg Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pravosuđa te ih šalje poduvjetom da ih plaćaju Ujedinjeni narodi.Te razlike u držanju između Francuza i Anglosaksonaca, vidljive od samog početka, nisu slučajne. Svi realisti uTribunalu vide samo produženje političke vlasti, njezin sudski ogranak. Čim su ubrane dividende efekta najave,svi se slažu da je cilj dostignut. ICTY je poslužio za opravdanje političarima, a kao odušak emocijamaizazvanima strahotama nedjela u Bosni i Hercegovini. Odmah zatim je napušten, bez sredstava za opstanak,bez proračuna. Protiv svakog očekivanja, šačica dovoljno idealističkih magistrata otrgnut će ga međutim od
- Page 1 and 2: Florence HartmannMIR I KAZNATAJNI R
- Page 3 and 4: NAPOMENAPriča koja slijedi događa
- Page 6 and 7: odbaciti jedinog sugovornika koji m
- Page 8 and 9: najgorem času. U Francuskoj Jean
- Page 10 and 11: Rezoluciju, ali tada nitko nije zam
- Page 12 and 13: šezdeset zemalja koje su ratificir
- Page 14 and 15: predati oružje dok ne bude amnesti
- Page 16 and 17: Sporazum Đinđić ‐del PonteRije
- Page 18 and 19: opkolila je vilu. Ali umiješala se
- Page 20 and 21: Miloševićevi saveznici, još uvij
- Page 24 and 25: njegove sudbine istrošenog alibija
- Page 26 and 27: Richard iz Ministarstva obrane tome
- Page 28 and 29: vlade pripreme lažne svjedoke, pod
- Page 30 and 31: Milošević je ključ mira, onaj ko
- Page 32 and 33: II. POGLAVLJEIza kulisa procesa Slo
- Page 34 and 35: Američko‐egipatski stručnjak im
- Page 36 and 37: Početkom 2001. tužiteljica poziva
- Page 38 and 39: osumnjičenicima, i kojoj je cilj b
- Page 40 and 41: savjetnicima: „Mogu oni nastaviti
- Page 42 and 43: postavljaju velike sile koje u Dayt
- Page 44 and 45: ponovno aktualizirati za slučaj da
- Page 46 and 47: Geoffrey Nice ne polaže oružje. U
- Page 48 and 49: dovoljno da se na 60% bosanskog ter
- Page 50 and 51: vojnim analitičarima i dokazao Mil
- Page 52 and 53: Rasprave se zaoštravajuŠesnaestog
- Page 54 and 55: Britanac namjerava dokazivati neosp
- Page 56 and 57: Srpski dužnosnici i sami su uvjere
- Page 58 and 59: nikada imati potvrdu važnosti arhi
- Page 60 and 61: sprečavanju i kažnjavanju zločin
- Page 62 and 63: U oktobru 1991., samo nekoliko mjes
- Page 64 and 65: Dvanaestog marta 1993. Milošević
- Page 66 and 67: već više od sto godina muslimansk
- Page 68 and 69: Milošević zna nanjušiti moć i z
- Page 70 and 71: Pokušaji prikrivanja dokazaPokuša
- Page 72 and 73:
logora, da bi dokazao predvidljivos
- Page 74 and 75:
mogućnost da povuče cijele dijelo
- Page 76 and 77:
III. POGLAVLJEDejtonska tragedijaVi
- Page 78 and 79:
Uoči pregovora, za vrijeme jednog
- Page 80 and 81:
dobrovoljnu predaju, obećavaju mu
- Page 82 and 83:
osanskih Srba nakon Karadžića, Mo
- Page 84 and 85:
međunarodnom, iako su tada djelova
- Page 86 and 87:
danaposlije. Prema njezinu glasnogo
- Page 88 and 89:
ove trupe i za proces mira, koji je
- Page 90 and 91:
okolišanja optužuje Amerikance da
- Page 92 and 93:
Kad se Mladić u proljeće 2001., a
- Page 94 and 95:
tako uklonio bi i prepreku razvoju
- Page 96 and 97:
zgrade OHR‐a, ureda visokog preds
- Page 98 and 99:
februaru 2004. Na papiru, to je uč
- Page 100 and 101:
fotografije mjesta gdje se kriju. S
- Page 102 and 103:
Koštunica nije nikada obećao Amer
- Page 104 and 105:
Europska unija teško odolijeva uzm
- Page 106 and 107:
jednog dana biti izvedena pred međ
- Page 108 and 109:
predvidjeti.Godinu dana nakon što
- Page 110 and 111:
zapadnjaka, ipak je zahtijevala tri
- Page 112 and 113:
Međunarodnog kaznenog suda i njego
- Page 114 and 115:
vrijeme politike. Carla del Ponte n
- Page 116 and 117:
Početkom 2002. g. međunarodni tis
- Page 118 and 119:
aktivniju suradnju sa Sudom kako se
- Page 120 and 121:
Europljani su ravnodušni prema tom
- Page 122 and 123:
sebe dokument i prepušta svojim sa
- Page 124 and 125:
Carli del Ponte u četiri oka: „S
- Page 126 and 127:
Prospera to zabrinjava. Krajem ljet
- Page 128 and 129:
Njegov je članak pledoaje u prilog
- Page 130 and 131:
Britanci će braniti zahtjeve pravd
- Page 132 and 133:
kašnjenje procesa moglo produljiti
- Page 134 and 135:
da optužnica ostane zapečaćena (
- Page 136 and 137:
sumnje, uspjeti dobiti nužni konse
- Page 138 and 139:
onima koji su je smislili ‐upravo
- Page 140 and 141:
Usporedno s tim, ideja o „odgovor
- Page 142:
oni američki ili ne, uvijek će vi