Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

Tim više što bi otkrivanje odluka kojima je bio cilj zaštititi najmračnije stranice Miloševićeve Srbije potkrijepilonove korake da se skinu pečati s arhiva VSO‐a, a ti zahtjevi, kad bi im se udovoljilo, prisilili bi Međunarodni sudpravde (ICJ) da ponovo sudi u predmetu Bosne protiv Srbije. A ICJ baš to želi izbjeći. Dokazao je to odbivšitražiti od Beograda dokumente koje mu ICTY nije mogao dati znajući sa sigurnošću da bi ga to moglo dovesti usituaciju da osudi Srbiju za sudioništvo u genocidu ili za genocid. Neobjašnjiv u očima žrtava, taj nepravednistav sudaca ICJ‐a pobudio je snažne reakcije sutradan nakon odluke iz februara 2007. Ali žestoki napadiGeoffrevja Nicea protiv Carle del Ponte u proljeće uspjeli su postići da se zaboravi odgovornost sudaca ICJ‐a ispriječi postavljanje pitanja o političkim pritiscima kojima su podlegli.Pravda kao simbolTribunal će potrajati petnaestak godina prije nego zatvori vrata. U trinaest godina suđeno je ili se još sudi stočetrdeset šestoro optuženih pred ICTY‐em, od kojih je pet oslobođeno optužbe. Četrnaest optuženih predanoje nacionalnim pravosuđima, još jedanaest umrlo ih je prije ili za vrijeme procesa, a za dvadeset pet optuženihodređeno je povlačenje progona. Od pedesetak osumnjičenih za koje je Tužiteljstvo smatralo nužnim da im sesudi pred ICTY‐em, samo je dvadesetak kazneno progonjeno. Jedanaest ih još čeka postupak, a četiri optuženajoš su u bijegu. Uz ukupno sto šezdeset jednu okrivljenu osobu, ICTY je predstavljao pravdu kao simbol, kaosvečani znak odbijanja da zločini ostanu nekažnjeni, a da njihovi glavni krivci i dalje normalno žive. SuprotnoICTR‐u, 118 na optuženičkoj klupi bilo je ljudi iz svih zajednica. ICTY je optužio Srbe, Hrvate, Bošnjake, Albance,Makedonce. Tako je omogućio da se priznaju zločini čije su žrtve bile sve skupine. Neki optužuju zbog te brigeza ravnotežu. Drugi pozdravljaju tu volju da se podsjeti da legitimnost borbe ne štiti od kaznenih progona.Sudska kvalifikacija zločina, prepoznavanje masovnih zločinačkih politika, broj optuženih na jednoj ili drugojstrani ipak ističu notorne razlike u odgovornosti. Te nijanse, koje neki smatraju previše sitnima, izmiču širojjavnosti koja, ne shvaćajući ih, neizbježno naginje zaključku o građanskom ratu u kojemu su se različitezajednice međusobno ubijale. Ta teza, pogrešna koliko i proširena, niječe da je razaranje protjerivanjem iliistrebljenjem civila organiziran postupak, koji pogađa istodobno osobe i dobra, što karakterizira zločine protivčovječnosti ili zločin genocida. Ti zločini nisu skretanja koja donosi rat, nego obrnuto: rat je sredstvo izabranoda se uspješno ostvari masovna zločinačka diskriminacijska politika čiji bi nedopušten način bio previše očit umiru. Mnogi se također boje da bi kazneni progon vojnika Tutsija pred ICTR‐om pothranjivao negacionističketeze o dvostrukom genocidu, koje su se branile i u samoj Europi. Odatle poteškoća za međunarodnopravosuđe da odredi suvislu kaznenu politiku koja neće izgledati arbitrarna, jer ne može primjenjivati,suprotno unutarnjem pravosuđu u odnosu na najteže zločine u mirnodopskom pravu, načelo jednakosti predkaznenim progonom. Kako naći nesigurnu granicu koja dijeli one koji odlučuju od izvršitelja, kako prešutjetizločine jednih da bi se lakše stigmatiziralo veću odgovornost drugih, kako učiniti prozirnijima kriterije izboraprogona, kad taj izbor ovisi o slučaju, kako zadovoljiti najveći broj žrtava kad će međunarodna pravda uvijekbiti simbolična pravda?Na tragu ICTY‐a zemlje regije izabrale su također dijeliti pravdu koja je simbol. Tri pravosuđa zadužena zaratne zločine, u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, obećavaju da će surađivati i učinkovito nastaviti međunarodnupravdu. Ali konsenzusom odgovorni na najvišim položajima neće morati polagati račune. Tako se sudiizvršiteljima i srednjoj razini. Taj je napor blagotvoran, ali nosi opasnost da kažnjava brojnost sudjelovanja, ane da stigmatizira i odvrati od svake masovne zločinačke diskriminacijske politike, sudeći118 ICTR je optužio devedeset osoba u vezi s genocidom Tutsija i umjerenih Hutua koji se dogodio od aprila do jula 1994u Ruandi. Osamnaest optuženih još je u bijegu. Od trideset troje već suđenih pet je oslobođeno krivnje. Između 1997. i2002. Ruanda je sudila pred svojim sudovima devet hiljada osoba za genocid, od kojih je 20% oslobođeno. Da bi se riješilopitanje oko sto hiljada optuženika tada u zatvorima Ruande, Kigali se odlučio za narodne sudove, nazvanesudovimagacaca, koji su počeli djelovati u proljeće 2005. Ukupno sedamsto pedeset hiljada osoba optuženih da susudjelovale u genocidu, ili svaki deseti Ruanđanin, mora biti suđen pred tim tradicionalnim pravosuđem.