Milošević je ključ mira, onaj koji će u novembru 1995. potpisati Dejtonski sporazum kojima će završititroipolgodišnji rat i et‐ničko čišćenje u Bosni i Hercegovini. Njegovo kompromitiranje predajom do‐kazaodvratilo bi od svakog dijaloga, spriječilo da ga prisile na pregovore koji i su već na vidiku. Zapadni vode viševole pokriti lice i prešutjeti svetogrđe koje je počinio Milošević, pretvarajući u ruglo i u svoju korist ucjenudiplomacije ‐mir ili pravda ‐ da bi nastavio zločine, znajući da će mu sve progledati kroz prste zbog jednogugovora.Odatle opstruktivna politika velikih sila prema ICTY‐u, unatoč rezoluciji Vijeća sigurnosti koja ih obavezuje napunu suradnju s pravosuđem. „To nas navodi da vjerujemo da je prava namjera kontrola pristupa ICTY‐a istini"tuži se u decembru 1997. Louise Arbour. Njezinu će kritiku više puta ponoviti Carla del Ponte, posebnoprilikom procesa Miloševiću. Ali tada je kritika upućena Francuskoj koja prva nameće sitničavuproceduru kako bi odvratila tužiteljstvo od ispitivanja njezinih vojnika u službi u snagama UN‐a u Bosni. ;„Moramo o svakom pitanju posebno pregovarati s pravnicima Ministarstva obrane", tuži se Louise Arbour. 26Sve će vlade usvojiti istu politiku. Sučeljavanje Tribunala, nemoćnog bez podrške država, i država odlučnih dazadrže svoje tajne, nastavlja se iza kulisa još i danas. Protiv ove politike „koja dovodi u opasnost sav radTribunala" prosvjeduje u decembru 1998. i predsjednica ICTY‐a, Amerikanka Gabrielle Kirk McDonald. No ICTYje „prva praktična mjera u posljednjih pedeset godina prema stvaranju svijeta u kojem će ljudska prava,jednakost i pravda biti više nego riječi na papiru", podsjeća ona kako bi bolje istaknula nesklad između govorai djela političkih voda. Pod izlikom da su „svi dokumenti koji su izdani u vanjskim operacijama povjerljivi",velike sile mogu prešućivati njihovo postojanje, a skinuti tajnost s onoga što im odgovara, odnosno što im nesmeta.U strahu da se istrage ICTY‐a „ne pretvore u dovođenje u pitanje vojnika i diplomata koje se mora saslušatikao svjedoke" one ograničavaju njihovo svjedočenje. Tako, kad Ured tužiteljice traži dopuštenje vlasti da ihispita, mora pitanja postaviti pismeno. Ako nisu dovoljno precizna, jednostavno se odbace. A kad su iscrpna,detalj‐no ih pregledavaju pravne službe ministarstava kojih se to tiče te ih režu, izbacuju i biraju da bi nakoncu ostao samo mali dio. No vlade se najviše boje protuispitivanja predviđenog postupkom optužbeTribunala jer ovlašćuje suprotnu stranu da gotovo svim sredstvima diskreditira svjedoka. Ispituje ga se odrugim, osobnijim, aspektima, a ne o činjenicama. Vlade strahuju na pomisao da njihovo osoblje može bitinavedeno da u protuispitivanju kritizira apsurdnost svojih mandata u operacijama održavanja mira, ili daotkrije tajne svoje misije. Pročelnica Pravosudnog odjela pri francuskom Ministarstvu obrane, CatherineBergeal, ukazuje u decembru 2006. na opasnost da se „od svjedoka postane optuženik" što bi ova posebnostanglosaksonske procedure mogla olakšati. Na jednom skupu organiziranom u vojnoj školi u Parizu, onaobjašnjava: „Ne traži se od njih da ispričaju što su vidjeli, nego da kažu da smo odbili djelovati da spriječimoono što smo vidjeli ili da nismo vidjeli ono što smo trebali vidjeti." Vlade, dakle, traže da se što je moguće višesmanji opseg svjedočenja kako bi se time smanjio opseg protuispitivanja i zahtijevaju, kako na preslušavanjutako i na raspravi, nazočnost predstavnika nacionalnih vlasti ovlaštenih da zatraže povlačenje nekog pitanja ilida zahtijevaju postupak iza zatvorenih vrata. Bez tih drastičnih mjera, ističu oni, njihova vojska ne bi višemogla intervenirati u vanjskim operacijama, što bi političke vlasti lišilo njihove djelatne sile na međunarodnojpozornici. Razlog je jednostavan: u pravu se smatra da svaka osoba koja zna ili je sposobna predvidjeti da ćese izvršiti zločini, mora ih pokušati spriječiti, inače je krivično odgovorna. Ako to pravilo vrijedi za svakoghijerarhijski nadređenog u vojskama koje čine zločine, primjenjuje se i na međunarodne snage koje, doduše,nemaju vlasti nad lokalnim izvršiteljima ili nad njihovom vojskom, ali čija ih šutnja i nedjelovanje činesudionicima u smislu kaznenog prava. A to je najveći kamen spoticanja u odnosima između velikih sila imeđunarodne pravde. Zločini počinjeni u Srebrenici, zaštićenoj enklavi UN‐a, ili oni izvršeni u Ruandi zavrijeme operacije Tirkiz, nisu jedini od kojih vlade strepe. 27 Strah velikih sila da će26 Le Monde, 14. decembra 1997.27 Krajem juna 1994. francuske snage poslane u operaciju Tirkiz odbile su pomoći onima koji su izbjegli genocid,okupljenima na brežuljcima Bisesero, na zapadu Ruande. Polovina njih, tj. oko hiljadu Tutsija, poklano je sljedećih dana.
se naći na optuženičkoj klupi izražen je i za vrijeme NATO‐ovih operacija na Kosovu. Nadležnost ICTY‐ageografski je ograničena na bivšu Jugoslaviju, ali nije ograničena ni na jednu snagu u sukobu. Atlantski savez jedakle pod njegovom nadležnošću u slučaju ratnih zločina. Usred intervencije savezničkih snaga, 17. maja1999., Jamie Shea, glasnogovornik NATO‐a, savršeno sažima misao velikih sila kad kaže tisku: „Mislim damoramo razlikovati teoriju od prakse. Kad tužiteljica Arbour otvara istragu (o zločinima na Kosovu; op. a.), točini zato što smo joj to dopustili. Nije joj Milošević dao vizu da ide na Kosovo istraživati. Ako njezinu sudu, kaošto želimo, bude dopušten pristup, bit će to zahvaljujući NATO‐u. NATO je dakle prijatelj Tribunala. Zemlječlanice NATO‐saveza su te koje su dale potrebna financijska sredstva za pokretanje tog suda. Budite sigurni dasmo mi i Tribunal jedno te isto, želimo da se ratnim zločincima sudi i siguran sam da će Louise Arbour, kadotiđe na Kosovo i razmotri činjenice, optužiti samo osobe jugoslavenske nacionalnosti i nikoga drugog."Prije nego što je otišla sa svojih funkcija, Louise Arbour je ipak otvorila preliminarnu istragu namijenjenuispitivanju žalbi protiv NATO‐a, potaknutih bombardiranjem koje je prouzročilo velike civilne žrtve. NATOodgovara javnim prijetnjama. Iza kulisa, velike sile pojačavaju pritiske koji svjedoče da odbijaju prihvatitiuniverzalno pravno pravilo prema kojemu su odgovorne Sudu u slučaju kršenja Ženevskih konvencija kadvojno interveniraju. Kažu da ne razumiju kako se može „staviti na istu razinu pravedan rat i represivan rat setničkim čišćenjem". U junu 2000. doneseni su zaključci u kojima se kaže da nema potrebe otvarati istragu jerNATO‐ove greške nisu bile namjerne. Prosvjedovalo je više nevladinih udruga, medu kojima i AmnestyInternational. Ali Tribunal nije toliko kriv zbog nazočnosti koliko je žrtva zbog svoje nemoći da dobije pomoćdržava kad one to odbijaju. Ni Srbija, koja je tako spremna optužiti Atlantski savez za ratne zločine, ni NATO nedaju Sudu dokaze bez kojih ICTY ne može utvrditi činjenice i djelovati. Ovisnost ICTY‐a o velikim silama neizražava se, suprotno najčešćem mišljenju, uzajamnim ustupcima. ICTY, a posebno Tužiteljstvo, zna da bi izgubiosvaki kredibilitet, a osobito da bi žrtvovao svoju jedinu snagu, koja počiva upravo na njegovojneovisnosti. Međutim, nema načina da se bori protiv zadržavanja informacija ili prikrivanja dokaza kad to činevelike sile, jer samo Vijeće sigurnosti ima moć osuditi odbijanje država da pruže pomoć ICTY‐u. Kad se Carladel Ponte namjeravala pozabaviti pitanjem navodnih ratnih zločina NATO‐a i kad je poslije Miloševićeva padapočela poticati srbijanske vlasti da joj daju elemente kojima raspolažu, Atlantski savez ponovo prijeti. NATO semeđutim nema čega bojati, jer Beograd predaje Hagu samo nekoliko uradaka koje potpisuju Miloševićevepropagandne službe.Politika se zaustavlja na vratima sudnice. Velike sile poštuju to pravilo, ali smatraju da im činjenica što pomažutužitelju daje pravo miješajti se u njegove izbore i odluke prije procesa. Tužitelji koji su se redali morali suvijugati u moru punom morskih pasa. Louise Arbour i Carla del Ponte bore se zubima i noktima protivpokušaja država da se miješaju u njihov rad. Ali nikada nisu imale sredstava da osujete političke namjere kadsu se izražavale drukčije nego preporukama ili upozorenjima. Međunarodno pravosuđe, još manje negonacionalno, ne može tačno procijeniti koliko su na njegov rad utjecali prikrivanje dokaza, zakulisne radnje,skrivene intervencije velikih sila, jer ono to najčešće nije ni znalo. A upravo u tome leži pitanje pristranostimeđunarodnog pravosuđa, pa dakle i ICTY‐a. Rijetko je to stav, slobodan izbor, a ne posljedica onoga što muse namjerno prikriva ili odbija. U toj namještenoj igri ovisnosti i neovisnosti u odnosu na države i njihoveodnose snaga, ICTY je izvrgnut teškom ispitu.Ni nemoćna ni svemoćna, međunarodna pravda nije prestala napredovati ni na čijoj zemlji ne znajući odakleće doći sljedeći pucanj ni s koje su joj strane linije saveznici. Zato treba uroniti u kulise ICTY‐a, sići u utrobuzvijeri da se vidi kakav je otrov pokušava paralizirati i uništiti.
- Page 1 and 2: Florence HartmannMIR I KAZNATAJNI R
- Page 3 and 4: NAPOMENAPriča koja slijedi događa
- Page 6 and 7: odbaciti jedinog sugovornika koji m
- Page 8 and 9: najgorem času. U Francuskoj Jean
- Page 10 and 11: Rezoluciju, ali tada nitko nije zam
- Page 12 and 13: šezdeset zemalja koje su ratificir
- Page 14 and 15: predati oružje dok ne bude amnesti
- Page 16 and 17: Sporazum Đinđić ‐del PonteRije
- Page 18 and 19: opkolila je vilu. Ali umiješala se
- Page 20 and 21: Miloševićevi saveznici, još uvij
- Page 22 and 23: Dvadeset osmog juna Ustavni sud osp
- Page 24 and 25: njegove sudbine istrošenog alibija
- Page 26 and 27: Richard iz Ministarstva obrane tome
- Page 28 and 29: vlade pripreme lažne svjedoke, pod
- Page 32 and 33: II. POGLAVLJEIza kulisa procesa Slo
- Page 34 and 35: Američko‐egipatski stručnjak im
- Page 36 and 37: Početkom 2001. tužiteljica poziva
- Page 38 and 39: osumnjičenicima, i kojoj je cilj b
- Page 40 and 41: savjetnicima: „Mogu oni nastaviti
- Page 42 and 43: postavljaju velike sile koje u Dayt
- Page 44 and 45: ponovno aktualizirati za slučaj da
- Page 46 and 47: Geoffrey Nice ne polaže oružje. U
- Page 48 and 49: dovoljno da se na 60% bosanskog ter
- Page 50 and 51: vojnim analitičarima i dokazao Mil
- Page 52 and 53: Rasprave se zaoštravajuŠesnaestog
- Page 54 and 55: Britanac namjerava dokazivati neosp
- Page 56 and 57: Srpski dužnosnici i sami su uvjere
- Page 58 and 59: nikada imati potvrdu važnosti arhi
- Page 60 and 61: sprečavanju i kažnjavanju zločin
- Page 62 and 63: U oktobru 1991., samo nekoliko mjes
- Page 64 and 65: Dvanaestog marta 1993. Milošević
- Page 66 and 67: već više od sto godina muslimansk
- Page 68 and 69: Milošević zna nanjušiti moć i z
- Page 70 and 71: Pokušaji prikrivanja dokazaPokuša
- Page 72 and 73: logora, da bi dokazao predvidljivos
- Page 74 and 75: mogućnost da povuče cijele dijelo
- Page 76 and 77: III. POGLAVLJEDejtonska tragedijaVi
- Page 78 and 79: Uoči pregovora, za vrijeme jednog
- Page 80 and 81:
dobrovoljnu predaju, obećavaju mu
- Page 82 and 83:
osanskih Srba nakon Karadžića, Mo
- Page 84 and 85:
međunarodnom, iako su tada djelova
- Page 86 and 87:
danaposlije. Prema njezinu glasnogo
- Page 88 and 89:
ove trupe i za proces mira, koji je
- Page 90 and 91:
okolišanja optužuje Amerikance da
- Page 92 and 93:
Kad se Mladić u proljeće 2001., a
- Page 94 and 95:
tako uklonio bi i prepreku razvoju
- Page 96 and 97:
zgrade OHR‐a, ureda visokog preds
- Page 98 and 99:
februaru 2004. Na papiru, to je uč
- Page 100 and 101:
fotografije mjesta gdje se kriju. S
- Page 102 and 103:
Koštunica nije nikada obećao Amer
- Page 104 and 105:
Europska unija teško odolijeva uzm
- Page 106 and 107:
jednog dana biti izvedena pred međ
- Page 108 and 109:
predvidjeti.Godinu dana nakon što
- Page 110 and 111:
zapadnjaka, ipak je zahtijevala tri
- Page 112 and 113:
Međunarodnog kaznenog suda i njego
- Page 114 and 115:
vrijeme politike. Carla del Ponte n
- Page 116 and 117:
Početkom 2002. g. međunarodni tis
- Page 118 and 119:
aktivniju suradnju sa Sudom kako se
- Page 120 and 121:
Europljani su ravnodušni prema tom
- Page 122 and 123:
sebe dokument i prepušta svojim sa
- Page 124 and 125:
Carli del Ponte u četiri oka: „S
- Page 126 and 127:
Prospera to zabrinjava. Krajem ljet
- Page 128 and 129:
Njegov je članak pledoaje u prilog
- Page 130 and 131:
Britanci će braniti zahtjeve pravd
- Page 132 and 133:
kašnjenje procesa moglo produljiti
- Page 134 and 135:
da optužnica ostane zapečaćena (
- Page 136 and 137:
sumnje, uspjeti dobiti nužni konse
- Page 138 and 139:
onima koji su je smislili ‐upravo
- Page 140 and 141:
Usporedno s tim, ideja o „odgovor
- Page 142:
oni američki ili ne, uvijek će vi