logora, da bi dokazao predvidljivost istrebljenja i namjeru uništenja europskih Židova (slike su pokazanejavnosti pedeset godina poslije), a da ih nisu bombardirali. U Iraku se vidjela volja američke sile da ograničiproces Sadamu Huseinu da ne bi ocrnio Zapad. Povijest Miloševićeva procesa primjer je za sukob imperativakoje diktiraju viši državni interesi, lokalni ili međunarodni i imperativa pravde. Bez ključnih svjedoka idokumenata, Tužiteljstvo ICTY‐a moralo je nadvladati ili zaobići poteškoće, snalaziti se s onim što je imalo, aponekad imati sreće: najosjetljiviji svjedoci sigurno se nikada ne bi bili sami prijavili da ICTY nije imaomogućnost, svojstvenu svakoj međunarodnoj instanci, kakvom se teško mogu podičiti nacionalna pravosuđa,da ih presele izvan zemlje, odnosno da im daju nove putovnice, ponekad i novi identitet. Unatoč svimzaprekama, ICTY se bez ikakve sumnje dokazao. Njegov uspjeh u praksi dokazao je više nego ikada korist odmeđunarodnog pravosuđa i potrebu da se stalnom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) dadu sredstva dadjeluje tamo gdje nacionalna pravosuđa odustanu od sankcioniranja zločina i utvrđivanja odgovornosti. Jer,očito je, država čiji je šef bio optuženik, nije u stanju sama suditi svojem bivšem gospodaru ako nijeraspoložena otkriti istinu i osuditi projekt, bio on i nacionalni, ako se do njegova ostvarenja dolazi zločinom.Opasnosti od povratka unatragMiloševićeva smrt 11. marta 2006. lišila je žrtve suđenja. Ako Milošević nie proglašen krivim, time ipak nijeizmakao pravdi. Umro je u zatvoru, sustigla ga je vlastita prošlost, optužen je za genocid i zločine protivčovječnosti u Hrvatskoj i Bosni, gdje je govorio da ne sudjeluje u „građanskom ratu", i na Kosovu, gdje jetvrdio da sasvim legitimno brani svoju državu protiv ,,terorista". Umro je nakon što se njegovo poricanjesukobilo s činjenicama, s arhivima i s patnjama žrtava koje su došle svjedočiti. Čak i ako ostaje osjećajnedovršenosti, ovo dugo nabrajanje zločina koji mu se stavljaju na teret i ovo uranjanje u mehanizmezločinačke politike za koju je optužen, sad su upisani u službene registre jedne međunarodne instance i bit ćeprepušteni sudu povijesti. Treba raditi na tome da učinci ovog procesa postanu trajni. Ne samo s pravnogstajališta jer je njihova vrijednost kao presedana bitna nego i sa stajališta činjenica, spoznaja, koje su bitne zadruštva, uništena razornim učinkom masovnih zločina, za društva koja se danas moraju iznova izgraditi ipenjati se strmim putovima koji vode u pomirenje. Ali put je još dug i pun zamki. U Beogradu, na procesučlanovima jedinice Škorpioni, nisu uzeti u obzir dokumenti koje je dao ICTY, a koji dokazuju pripadnostmučitelja Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije. Suđeno im je kao gnusnim ubojicama, paravojnim osobamaizvan kontrole, koji su samoinicijativno došli sudjelovati u „građanskom ratu u kojemu Srbija nije učestvovala",a ne kao sudionicima genocida u okviru zločinačkog projekta i za račun naručitelja koji se mogu identificiratina vrhu vlasti, kako to dokazuju dokumenti ICTY‐a.Beograd izmiče onome što ga ljuti, prikriva dokaze i misli da može izbjeći pogledati istini u oči, pripisujućigrijehe nekolicini žrtvenih jaraca čiji su zločini tako stvarni da se ne daju sakriti. 64Čini se da u Hagu Tužiteljstvo ICTY‐a ponovo uzmiče pred otporima koji su bili svladani u vrijeme Miloševićevaprocesa. Momčilu Perišiću, komandantu Generalštaba vojske u Beogradu, pa po toj osnovi članu Vrhovnogsavjeta obrane (VSO) i formalno od 1993. nadređenome Mladiću u vojnoj hijerarhiji, bit će suđeno krajem2007. za zločine protiv čovječnosti i kršenje prava i običaja ratovanja, samo zato što je slao vojni kadar imaterijalnu, financijsku i logističku podršku u vrijeme zauzimanja Srebrenice. Ovaj slučaj Prijeti64 U Srbiji je suđeno za ratne zločine petorici specijalaca iz jedinice Škorpioni. Osuđeni su 10. aprila 2007. za ubojstva nakazne od dvadeset, trinaest i pet godina. Jedan od optuženika, iako se nalazio na mjestu zločina, kako svjedočivideosnimka, oslobođen je zbog nedostatka dokaza o njegovu izravnom sudjelovanju u ubojstvima. Osim toga, u presudise ističe da nije dokazano da su njihove žrtve iz Srebrenice. Nije, dakle, pokrenuto pitanje sudjelovanja optuženika ugenocidu, a obitelji žrtava došle su u Beograd svjedočiti o okolnostima u kojima su mladići zarobljeni poslije padaSrebrenice.
da zanemari pravu ulogu političkog i vojnog vodstva iz Beograda u pokoljima u Srebrenici i predvidivostubijanja, što bi optužba za genocid ili za sudjelovanje u genocidu nužno potakla.Samo nekoliko mjeseci poslije odluke sudaca iz juna 2004. da potvrdi tačku optužbe protiv Miloševića zagenocid odluke koja je nagradila napore sudionike suđenja u Arushi, Carla del Ponte je u februaru 2005.odustala od progona Perišića za genocid. Sukobila se s jednodušnom frontom svih zamjenika tužiteljauključenih u ovaj predmet: Geoffreyja Nicea, Marca Hammona i Alana Tiegera, dvojice američkih od vjetnikazaduženih za predmete koji se tiču voda bosanskih Srba, medu kojima i Karadžića i Mladića. Trojica zamjenikajednoglasno su zaključila da su dokazi koji potvrđuju da je Perišić dijelio genocidne namjere ili da je za njihznao nedostatni. Perišić je u optužnici ipak opisan kao „hijerarhijski nadređen bivšim članovima JNA koji su sepridružili redovima vojske Srba u BiH i Hrvatskoj", dakle i Mladiću. Napominje se da je Perišić morao „poduzetisve potrebne mjere da spriječi ili kazni zločine koje su počinili njegovi podčinjeni iz 30. i 40. Kadrovskog centraGeneralštaba Vojske Jugoslavije". U optužnici se navodi da je „Perišić imao spoznaje o tvrdnjama o zločinimakoje su počinili njegovi oficiri ili paravojne snage s kojima su oni surađivali" i da je „redovito primao kopijednevnih izvještaja o situaciji Vojske Republike Srpske i bio u izravnoj vezi s oficirima Vojske Republike Srpske,među kojima i s Ratkom Mladićem", posebno u vrijeme događaja u Srebrenici.Konačno se dodaje da je Perišić „dopustio časnicima Užičkog korpusa da pomognu u planiranju i pripremizauzimanja enklave Srebrenice", da je „upotrijebio svoj autoritet za tajno uvježbavanje članova 10. odreda zasabotažu u Srbiji (mart‐april 1995.), koji je izravno sudjelovao u mnogim ubojstvima" Muslimana iz Srebreniceu julu 1995. i, konačno, da je „upotrijebio svoje ovlasti u očuvanju granica između Srbije i Bosne na područjuSrebrenice kako bi se, s jedne strane spriječilo Muslimane iz Srebrenice da bježe u Srbiju, a s druge strane dase one koji su prešli granicu prisili na povratak". Tužiteljstvo je iz toga moralo zaključiti da je Perišić mogao bitibarem sudionik u genocidu jer je znao za sustavna ubojstva i progone i jer ih je olakšao dopuštajućiMladićevim snagama korištenje ljudi i sredstava koji su bili pod zapovjedništvom njegova štaba u Beogradu.Zahvaljujući svojem utjecaju i hijerarhijskim ovlastima nad snagama uključenima u genocid u Srebrenici,Perišić je uz to dijelio i genocidnu namjeru svojih podređenih i snosi kaznenu odgovornost u tom zločinu jer nesamo da ga je propustio spriječiti i kazniti nego je pomagao u njegovu planiranju i poticao njegovo pokretanje.Ali Tužiteljstvo je svjesno izbjeglo pitanje odgovornosti vojne uprave u Beogradu za genocid u Srebrenici, i točak prije nego što je Tribunal bio prisiljen zatvoriti „slučaj Milošević" zbog njegove smrti. Tužiteljstvo takodovodi u pitanje napretke postignute u „slučaju Milošević", u kojem je zastupalo sudjelovanje Beograda uzločinačkom pothvatu, čiji su cilj i namjera bili uništiti dio muslimanskog stanovništva u Bosni, i vratilo se natezu koju je nekada branio Geoffrey Nice, da je riječ samo o podršci. Čini se da time Tužiteljstvo želi umanjitivažnost koju je prije pridavalo arhivu VSO‐a i drugim dokumentima zajedničkima u oba slučaja.Osim toga, Jovica Stanišić, desna ruka Slobodana Miloševića u uspostavnju mreže „malih pokretnih jedinica,neprimjetnih i ubojitih", koje su pustošile od Vukovara do Srebrenice, pa sve do Kosova, pušten je naprivremenu slobodu u očekivanju procesa, zahvaljujući pismu podrške CIA‐e s kojom je u prošlosti surađivao.Britanci i jedan Francuz, nekadašnji prefekt pokrajine Var u Francuskoj, Jean‐Charles Marchiani,također su hvalili njegove dobre usluge za vrijeme sukoba. 65 Stanišić se nada da nikada neće biti suđen jernjegov proces nije u planu prije 2009. godine, kada bi ICTY morao završiti prvostupanjske procedure. A upravoje na izlasku sa sastanka sa Stanišićem Karadžić dobacio Deronjiću da će muškarci koji budu uhvaćeni uSrebrenici svi morati biti poubijani". Stanišić je bio i zapovjednik Škorpiona, poslanih već krajem juna u okolicuSrebrenice, za izvršenje onoga što će uslijediti. Nije međutim optužen za genocid niti za suučesništvo ugenocidu.U junu 2006. Sudsko vijeće ICTY‐a ustanovila je članak 73. bis Pravilnika o proceduri i tako sama sebi dala65 Djelujući u Miloševićevo ime, Jovica Stanišić je odigrao odlučujuću ulogu u oslobađanju «plavihkaciga», srpskih talacau proljeće 1995., a zatim, nakon nekoliko mjeseci, u oslobađanju dvojice francuskih pilota čiji je avion srušen iznad Bosne.Jean‐Charles Marchiani, kojega je Jacques Chirac poslao u misiju, pregovarao je sa Stanišićem.
- Page 1 and 2:
Florence HartmannMIR I KAZNATAJNI R
- Page 3 and 4:
NAPOMENAPriča koja slijedi događa
- Page 6 and 7:
odbaciti jedinog sugovornika koji m
- Page 8 and 9:
najgorem času. U Francuskoj Jean
- Page 10 and 11:
Rezoluciju, ali tada nitko nije zam
- Page 12 and 13:
šezdeset zemalja koje su ratificir
- Page 14 and 15:
predati oružje dok ne bude amnesti
- Page 16 and 17:
Sporazum Đinđić ‐del PonteRije
- Page 18 and 19:
opkolila je vilu. Ali umiješala se
- Page 20 and 21:
Miloševićevi saveznici, još uvij
- Page 22 and 23: Dvadeset osmog juna Ustavni sud osp
- Page 24 and 25: njegove sudbine istrošenog alibija
- Page 26 and 27: Richard iz Ministarstva obrane tome
- Page 28 and 29: vlade pripreme lažne svjedoke, pod
- Page 30 and 31: Milošević je ključ mira, onaj ko
- Page 32 and 33: II. POGLAVLJEIza kulisa procesa Slo
- Page 34 and 35: Američko‐egipatski stručnjak im
- Page 36 and 37: Početkom 2001. tužiteljica poziva
- Page 38 and 39: osumnjičenicima, i kojoj je cilj b
- Page 40 and 41: savjetnicima: „Mogu oni nastaviti
- Page 42 and 43: postavljaju velike sile koje u Dayt
- Page 44 and 45: ponovno aktualizirati za slučaj da
- Page 46 and 47: Geoffrey Nice ne polaže oružje. U
- Page 48 and 49: dovoljno da se na 60% bosanskog ter
- Page 50 and 51: vojnim analitičarima i dokazao Mil
- Page 52 and 53: Rasprave se zaoštravajuŠesnaestog
- Page 54 and 55: Britanac namjerava dokazivati neosp
- Page 56 and 57: Srpski dužnosnici i sami su uvjere
- Page 58 and 59: nikada imati potvrdu važnosti arhi
- Page 60 and 61: sprečavanju i kažnjavanju zločin
- Page 62 and 63: U oktobru 1991., samo nekoliko mjes
- Page 64 and 65: Dvanaestog marta 1993. Milošević
- Page 66 and 67: već više od sto godina muslimansk
- Page 68 and 69: Milošević zna nanjušiti moć i z
- Page 70 and 71: Pokušaji prikrivanja dokazaPokuša
- Page 74 and 75: mogućnost da povuče cijele dijelo
- Page 76 and 77: III. POGLAVLJEDejtonska tragedijaVi
- Page 78 and 79: Uoči pregovora, za vrijeme jednog
- Page 80 and 81: dobrovoljnu predaju, obećavaju mu
- Page 82 and 83: osanskih Srba nakon Karadžića, Mo
- Page 84 and 85: međunarodnom, iako su tada djelova
- Page 86 and 87: danaposlije. Prema njezinu glasnogo
- Page 88 and 89: ove trupe i za proces mira, koji je
- Page 90 and 91: okolišanja optužuje Amerikance da
- Page 92 and 93: Kad se Mladić u proljeće 2001., a
- Page 94 and 95: tako uklonio bi i prepreku razvoju
- Page 96 and 97: zgrade OHR‐a, ureda visokog preds
- Page 98 and 99: februaru 2004. Na papiru, to je uč
- Page 100 and 101: fotografije mjesta gdje se kriju. S
- Page 102 and 103: Koštunica nije nikada obećao Amer
- Page 104 and 105: Europska unija teško odolijeva uzm
- Page 106 and 107: jednog dana biti izvedena pred međ
- Page 108 and 109: predvidjeti.Godinu dana nakon što
- Page 110 and 111: zapadnjaka, ipak je zahtijevala tri
- Page 112 and 113: Međunarodnog kaznenog suda i njego
- Page 114 and 115: vrijeme politike. Carla del Ponte n
- Page 116 and 117: Početkom 2002. g. međunarodni tis
- Page 118 and 119: aktivniju suradnju sa Sudom kako se
- Page 120 and 121: Europljani su ravnodušni prema tom
- Page 122 and 123:
sebe dokument i prepušta svojim sa
- Page 124 and 125:
Carli del Ponte u četiri oka: „S
- Page 126 and 127:
Prospera to zabrinjava. Krajem ljet
- Page 128 and 129:
Njegov je članak pledoaje u prilog
- Page 130 and 131:
Britanci će braniti zahtjeve pravd
- Page 132 and 133:
kašnjenje procesa moglo produljiti
- Page 134 and 135:
da optužnica ostane zapečaćena (
- Page 136 and 137:
sumnje, uspjeti dobiti nužni konse
- Page 138 and 139:
onima koji su je smislili ‐upravo
- Page 140 and 141:
Usporedno s tim, ideja o „odgovor
- Page 142:
oni američki ili ne, uvijek će vi