Florence Hartmann MIR I KAZNA TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE ...

danaposlije. Prema njezinu glasnogovorniku Radovan Karadžić, odgovoran za „je‐dan od najgorih genocidanakon holokausta", ne smije više igrati nikakvu po‐litičku ulogu u Bosni. Četrnaestog augusta 1997. u posjetuPalama američki general Wesley Clark, zapovjednik savezničkih snaga u Europi (SACEUR 83 ), javno savjetujeoptuženome da se preda. I dodaje: „Karadžićevi dani na slo‐bodi su odbrojani."Gledana izvana, ova čudna komunikacija između Karadžića i Amerikanaca preko medija, ostavlja dojam da semeđunarodna zajednica trgnula. Louise Arbour želi vjerovati u mogućnost uhićenja bjegunca. General Clark, skojim se sastaje 27. augusta, razbija sve njezine nade: „Ako Karadžić bude izručen Hagu, on će tamo odati daje u Daytonu sklopljen sporazum s Warrenom Cristopherom (američkim državnim tajnikom; op. a.) da ga nećeprepustiti Hagu." Zaprepaštena, Arbour pita je li to istina. Američki general niječe ne objašnjavajući što bimoglo navesti Karadžića na takve tvrdnje. 84Tokom cijelog susreta novi SACEUR pokazuje svoju nesklonost da snage NATO‐a u Bosni igraju ulogupomagača pravosuđa. Tvrdi da nastavak uhićenja izaziva opasnost da pokrene „treći svjetski rat", da izazove„široku kampanju, terora, nereda, prijetnji čija bi meta bili i civili i međunarodni predstavnici". I upozorava:„Mi ne možemo sebi dopustiti da uništimo Dayton." Arbour ga podsjeća da je „treći svjetski rat" već bionajavljen prije prvog uhićenja, u julu. Ona naglašava da ta uhićenja nisu važna samo za Sud, nego i za miropćenito. Louise Arbour daleko je od pomisli da se velike sile spremaju izvući Karadžića iz Bosne kako bi gasklonile od međunarodnog suda.U septembru 1997. mjesec dana prije parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini, vojni ataše pri ruskojambasadi u Beogradu, agent GRU, 85 traži susret s Radovanom Karadžićem u jednom manastiru kako bi muponudio azil u Rusiji. On nagovara jednu od svojih veza, Petra Salapuru, pukovnika vojske bosanskih Srba, kojije bio pobočnik Ratka Mladića u vrijeme Srebrenice, da prenese tu poruku Karadžićevoj obitelji. I Amerikancinastavljaju pregovore. Nakon što su odstranili Gourmelona, tražili su od Coddvja Shareara, šogora pomoćnikadržavnog tajnika Stroba Talbotta, da sada on preuzme ulogu mamca za Karadžića. Od ljeta, on ga pokušavanagovoriti da promijeni svoju odluku i prihvati ponudu koju mu je u maju prenijela Madeleine Albright ‐danapusti Bosnu. Do posljednjeg je susreta došlo 14. oktobra 1997., na dan izbora u Bosni. Karadžić leti zatimpreko Srbije i Crne Gore, ne u Rusiju, nego u Bjelorusiju, vojnim avionom koji je unajmio Boris Jeljcin.Karadžiću se nimalo ne sviđa ovo izgnanstvo u Lukašenkovu zemlju. Početkom 1998. pakira kovčege i vraća seu Bosnu. Francuskoj nije nepoznat ni bijeg u Bjelorusiju ni povratak bjegunca u zemlju. Drugog aprila 1998.francuski i talijanski kontingenti NATO‐a, na službi u sektoru Pale, oko četiristo ljudi uz blindirana vozila ihelikoptere, zauzimaju tvornicu Famos u kojoj je Karadžić imao svoj ured. Rezultat upada je zapljena oružja.Karadžić shvaća da se više neće moći, kao prije svojeg egzila, ponovno nastaniti u svojem sjedištu na Palama ikretati se pred očima sviju od ureda do svoje vile. Francuzi se boje kritike medija ako otkriju da je Karadžićujoš uvijek dopušteno slobodno šetati zemljom natopljenom krvlju njegovih žrtava. Od tada bjegunac postajeoprezan. Više se gotovo i ne služi telefonom. Sto je više moguće izbjegava Pale, gdje dolazi samo u kratkeposjete obitelji. Povlači se u teško dostupna područja srpskog entiteta u Bosni, blizu granice sa Crnom Gorom iSrbijom, gdje nije u opasnosti da se susretne s novinarima.„Savjetovali su mu da se sakrije", objašnjava mnogo godina poslije jedan od njegovih bliskih prijatelja. „Prvihgodina on je čvrsto vjerovao u sklopljeni dogovor. Živio je udobno u svojem domu na Palama. Odlazio jeredovito u Predsjedništvo (u Banja Luku, na drugi kraj zemlje; op. a.). Često je susretao NATO‐ove vojnike82 Holbrooke Richard, ibid. str. 355.83 Skraćeno od Supreme Allied Commander Europe; vrhovni zapovjednik NATO‐snaga u Europi, (op. ur.)84 U Daytonu, 2. novembra 1995. Warren Christopher i Slobodan Milošević razgovarali su o udaljavanju Karadžića iMladića.85 Radi se o Glavnoj obavještajna uprava Ruske Federacije ‐Glavnoje Razvedovatel'noje Upravlenie ‐(GRU). (op. ur.)